Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Začudio sam se, dragi Basara,
da mjesecima nisi znao za odlazak Bobe Matić. Viđali smo se u međuvremenu, a ja ti to nisam rekao! Ali prvo što sam pomislio bilo je kako bi možda bilo bolje da ni sad nisi saznao. Boba bi za tebe i dalje bila živa, što nije sasvim bezvrijedna stvar. Nema besmislenije i bezvrednije vijesti od vijesti o nečijoj smrti, pa me nimalo ne čudi običaj onih nekih afričkih urođenika, ili će to ipak biti pleme iz Amazonije, koji kad neko umre to sakrivaju mjesecima, ponekad i godinama.
Istina, Bobinu smrt upravo sam ja u Hrvatskoj razglasio, onoliko koliko je to bilo u mojoj moći, objavivši o njoj i Kovaču mali esej u novinama. Nitko drugi se, naime, nije našao da to učini. Nijedan internetski portal, nijedne druge novina, televizija ni radio, javnost nisu izvijestile o tome, premda je umrla u najbolja doba, 11. augusta, kad vlada oseka vijesti i kada bi informacija o smrti mogla biti gotovo i spasonosna za hrvatske medije. Svoje sam napisao, starinski sam posmrtni izvještaj načinio, onako kako je to jednom davno bio običaj, znajući da time neću skratiti Bobin život u nečijim mislima.
Neću svojim neumjesnim objavljivanjem nečega što se već ionako dogodilo, u doživljaju svijeta, imaginarnom zemaljskom naselju ili nečijoj duši skratiti život Bobe Matić. Jer u Zagrebu i u Hrvatskoj naprosto nema ljudi poput tebe i, možda, još nekih Beograđana, kojima je Boba važna kulturna činjenica, sama po sebi, kao umjetnica, i/ili kao žena Mirka Kovača.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
