Dvije priče o istom vremenu: Dejan Medaković i Đorđe Lebović

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Nakon što, dragi Basara,

prvi put vidiš Palaču Medaković na Zrinjevcu, slučaj Dejana Medakovića postane ti interesantan. U mom slučaju, zbilo se to duboko još u dvadesetom stoljeću, čim sam započeo svoje podstanarisanje u Zagrebu. Nije ta građevina impresivna svojom veličinom, još i manje stilom u koje je izvedena.

Nađe se i većih donjogradskih palača, kao i onih pred kojima se čovjek ugodnije osjeća. Ali nijedna nije na boljem mjestu – ta adresa Nikole Šubića Zrinskog 15 zacijelo predstavlja ne samo sam centar Zagreba, nego i centar cijeloga jednog svijeta. Također, ni na jednoj donjogradskoj palači se taj historicistički stilski bućkuriš s kraja devetnaestog stoljeća duhom ne doima toliko zagrebački.

Kada bi u amblemu ovoga grada trebala biti jedna jedina građevina, koja će u najširem smislu utjeloviti njegovu narav i njegove građanske i malograđanske identitete, bila bi to Palača Medaković. I još nešto tu zanimljivo postoji: za razliku od većine drugih građevina ove vrste, koje su bile građene tako da se mogu na više dijelova podijeliti, i koje su često bivale višestruko fragmentirane, Palača Medaković cjelovita je i kompaktna kao kakav maleni kraljevski dvor.

Pritom, nije to davno građeno. Godina je 1885, kada Janko Jambrišak gradi kuću za Bogdana Medakovića, sina jednog od dvojice obiteljskih rodonačelnika, Milorada i Danila. Ličani i habsburški graničari, njih su dvojica došli u Zagreb u vrijeme kada je ovo postajao grad. I bili su dio uskog, kulturno-identitetski šarenog i razlikama bogatog naraštaja, koji će formirati prvu zagrebačku gradskost, kao i sam pojam zagrebačkog građanstva. Milorad je u cijeloj priči bio mnogo zanimljiviji lik, zacijelo najveći u povijesti Medakovića.

Od izgradnje Palače do rođenja Dejanovog proći će samo trideset i sedam godina. Skoro kao od 1990. do danas. On će svojim roditeljima biti jedno od sedmero djece, i na tom će Zrinjevcu on biti poput braće Mann u Lübecku. Premda njihova tradicija neće biti stara, drevna, hiljadugodišnja, ona će se u tom relativno kratkom vremenu snažno ukorijeniti, jer će u određenom smislu biti jedina.

Postoje, naravno, i druge zagrebačke obitelji, hrvatske, njemačke, madžarske i još poneka srpska, koje čine temelj jedne tradicije. Ali kod svih se ta tradicija formirala u isto vrijeme. Od njih starije su samo neke velikaške i plemenitaške, često polupismene i nepismene, feudalne dinastije iz okolice grada, ali takvi niti su stvarali tradiciju, niti su stvarali grad.