Kupiti, posjedovati i nositi pištolj uvijek je loša ideja. Ta je ideja loša u ratu i u miru, loša je kod nas i u Americi, loša je onda kad je taj pištolj u staklenom ormaru, kad je autu i kad je u džepu. Kako nas je Čehov naučio, cijev koja u prvom činu visi na zidu u trećem će uvijek opaliti. A kad opali – tada znamo da je pištolj (ili: puška) bio loša ideja. To zna OJ Simpson, kao što danas to zna i otac Koste K.
Jedan od tih ljudi koji su saznali da je pištolj loša ideja bio je i jugoslavenski, srpski, crnogorski glumac Žarko Laušević. Njegov čehovljevski pištolj opalio je u jednom podgoričkom kafiću u srpnju godine 1993. Čehovljevski pištolj u ruci glumačke zvijezde usmrtio je dvije, a ranio treću osobu.
No, osim njih troje, taj je pištolj imao četvrtu žrtvu. Ta je žrtva bila jedna glumačka karijera. Karijera koja je možda – da nije bilo tog podgoričkog puškaranja – postala najvećom u (post)jugoslavenskom glumištu. No jedan metak, metak ispaljen u drugom činu Lauševićeva života, toj je karijeri uzeo petnaest godina. Lauševićev je život skrenuo drugim putem, manje sretnim, a umjesto velike karijere dobili smo jednu drugu, također vrijednu pažnje, ali puno, puno manju. Jer nositi pištolj, naučio je Laušević, uvijek je loša ideja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
