Sidran, neukroćena maslina

Dva muškarca sjede u kafani, pričaju, piju i meze. Svaki od njih drži u ruci čačkalicu i njome naizmjence nabada masline u keramičkoj posudici. Nabada mlađi, ali nabada i stariji pa uskoro u posudici ostaje još samo jedna maslina koju mlađi muškarac iz poštovanja prepušta starijem. Ovaj nikako da nabode. Pokušava jedanput, dvaput, sedamnaesti put, ali maslina je tvrda i klizava pa mu se izmiče i kotrlja čas lijevo, čas desno. Ali stariji muškarac se zainatio i ne popušta. Priča se, dosipa se rakija, a njega sve više nervira neukroćena maslina. Ne jede mu se ona, jebo maslinu, a već je i sit, ali sad je to stvar principa jer njemu se ta maslina izruguje, i to javno, pred očima mlađeg druga. Dok se pretvara da pomno prati drugarevu priču, muškarac se koncentrira i svoju pažnju preusmjerava na prste koji drže čačkalicu i na maslinu pod njom. Nabada polako, precizno, ali maslina se još jednom izmiče i muškarac se teškom mukom zadržava da joj glasno ne opsuje drvo na kome je izrasla. Ovaj mlađi sve je to, naravno, upratio i uživa u prizoru. Malo što je slađe nego svjedočiti sramoćenju kafanskog kolege, i čim ovaj ispusti čačkalicu, on uzima svoju i onako usput, iz prve, bez pola muke nabode zadnju maslinu. Na licu mu tada zaigra osmijeh olimpijskog pobjednika, a stariji će na to: „Lako tebi sad, kad sam je ja izmorio.”

Stariji muškarac u toj priči, barem kada sam je ja čuo, bio je Avdo Sidran. Ne sjećam se ko je bio mlađi muškarac, niti je to važno, kao što više nije važno ko mi je ispričao tu priču. Možda jednog dana neće biti važno ni to da je baš Avdo Sidran nabadao čačkalicom maslinu, možda se jednog dana niko više neće sjećati Sidrana, njegovih pjesama i filmova snimljenih po njegovoj, u filmske scenarije pretvorenoj poeziji. Zaboravilo se i zaboravit će se i veće od Abdulaha Sidrana pa će se valjda i njega zaboraviti. To boli, ali mene još više boli što se već zaboravlja i što će se jednom zanavijek zaboraviti sve priče u kojima Avdo igra glavnu ulogu. To su priče koje sam ja, koji dolazim iz drugog vremena i iz jednog drugog prostora, obično čuo iz treće, šeste ili dvanaeste ruke, već stoput prepričane, ali svaku sam od njih i ja dalje prepričavao. I ja sam ljude zasmijavao Avdinim zgodama.