Osjetila sam ga još izdaleka i slijedila ga ulicama, prolazeći kroz nečije dvorište pa kroz nadsvođeni niski prolaz sve dok se nisam našla pred kućom na vrhu strme uličice. Kroz otvorena vrata u prizemlju ugledala sam u crno odjevenu nonu kako u velikoj tavi friga nekoliko većih riba – oslića, učinilo mi se. Miris frigane ribe penjao se iz njene kuhinje sve do glavne ulice malog mjesta a zatim se kotrljao strminom ravno prema moru. Ne znam zašto, ali toga dana u Mošćenicama nisam očekivala da ću naletjeti na miris frigane ribe. Mošćenice i jesu i nisu na moru. Jer iako se odozgo i ne vidi ništa drugo nego more, ono je duboko dolje, gotovo dvjesto metara niže. Pa ipak, malo dalje, u blizini gradskih vrata vidjela sam kako je neki čovjek u majici bez rukava na ulici čistio tek ulovljene sipe baš kao da je dolje, u dragi, na rivi. Prao ih je šmrkom. Crnilo pomješano s vodom uskim je kanalićem otjecalo u vrt. Rekao mi je da se do mora može sići stepeništem od oko sedamsto stepenica. Ravno do mora, rekao je kao da mi objašnjava kako su mu se friške sipe našle u rukama. Nasmijala sam se, kako je to mudro smišljeno da se može sići pješice do mora. Naravno, u neka druga vremena, jer sudeći po njegovom trbuhu, mogla bih se kladiti da se on sam nije nikada spustio ni popeo po njima.

Zastala sam pred vratima kuhinje duboko udišući. Nona me je ugledala i nasmiješila mi se, kao da razumije zašto sam se odjednom stvorila tu. Što sam sve našla u tom mirisu? Sve ono poznato s čime sam odrasla. Blizinu mora, okus na koji sam navikla, maestral koji mi klizi po koži dok plovimo barkom po opatijskom zaljevu. Dodir mamine ruke dok mi ramena izgorjela od sunca maže hladnim jogurtom. Njezin osmijeh dok pridržava slamnati šešir koji baca sjenu na njeno lice. U mirisu koji sam osjetila bila je i zimska večer u kojoj jedemo bakalar. Ili brudet i palentu, ili dinstane lignje. Kad je nona uzela bocu ulja i dolila ga u tavu, zraka sunca zatreperila je u njemu kao da je taj čas ulovljena riba.