Zurim kroz bocu viskija u mostarsku noć. Niti u boci niti u noći nema ničega i nikoga. Priča je u meni. Znam da će ova priča voditi do neke vrste emotivnog raspada. Zato je boca tu. Staro je pravilo čaršijskih banalizatora, da sve bude po propisu – kad se raspadaš, raspadni se do kraja!
Ujutro sakupit će te ruke koje će te zagrliti. Baš zato što si takav – veće srce od pameti.
Žena tih ruku progovorit će naglaskom koji te budi. Glasom koji te vraća u stvarnost i diže iz praznine u koju toneš iz dana u dan.
Nekada stvarno pomislim kako nemam što za kazati. I onda je teško započeti priču. A ovo je priča koju najteže započinjem. Zato što je oproštaj. Zato jer u životu nemamo vremena reći neke stvari. Kazati najbližima da ih vidimo, razumijemo što prolaze, kako se osjećaju i što misle o svemu što se događa. Ne stignemo biti utjeha jer jurcamo za ostvarenjem sebstva.
Priča je ovo o najnježnijim na najsnažnijim rukama svijeta.
Vidio sam, razumio, te su me ruke othranile i odgojile. Slučaj je, međutim, namjestio stvari tako da to ne mogu kazati drugačije nego pričom. Vrijeme prolazi a mi si utvaramo da će ga biti napretek pa će doći i ono u kojemu možemo nekome reći, nekome tko je sve vrijeme bio uz nas, da smo ga sve vrijeme razumjeli, vidjeli kroz što prolazi kao ljudsko biće. I, sve to, dok su se ti ljudi, a i mi sami, osjećali usamljenima i neshvaćenima.
Nedavno sam, recimo, upoznao starog ratnika. Na koncu život ti svedu na to. Doživiš jednu snažnu senzaciju i poslije si sjeban do kraja.
Drug je doživio da mu sina upuca snajper dok su zajedno bili na položaju. Ali to ga nije slomilo. Borio se za ono što je bilo iza njega a ne protiv onih ispred. Dakle, branio se. Izašao je, koliko se može, uspravan iz cijele priče. Imao je dom. Ženu kojoj se treba vratiti, s kojom je dijelio tugu. Ali slomio se. Tek kada je žena umrla. Našli su ga mrtvog pijanog, s praznom bocom konjaka u ruci, kako leži na ženinom grobu. Smrt sina je nosio sa sobom dok god ga je na rukama nosila njegova žena. Kada sam ga upoznao, već starog ali žilavog, prva stvar koju sam primijetio jeste da ima šest ožiljaka. Po tri na svakom zapešću. Onakva kakve ostavljaju žileti. Zurio je u prazninu, malo je pričao, što pored mene i nije čudo, i maštao da mazi i jaše konje, daleko negdje u ravnici.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
