Čitajući knjigu Bekima Sejranovića Tvoj sin Huckelberry Finn, neprestano sam se vraćao desetak godina unazad, u Graz, gdje sam Bekima upoznao. Jednom vrlo dobro raspoloženom literarnom društvu Bekim je tada pokazao dokumentarni film o svojoj plovidbi Savom prema Crnom moru, film o ničemu, kako ga je sam u knjizi opisao, dok ga ja pamtim kao film o ljudima u potrazi za drugim oblicima života. Slično sam čitao i Bekimovog Hucka Finna, a tako mi i on sam iz te svoje knjige izranja.
Glavni junak tog autofikcijskog romana uporni je tragač za životom po vlastitoj mjeri koji u jednom trenutku postaje svjestan svoje nesposobnosti da zaživi nečim imalo nalik onome što većina nas živi. Ne bez cinizma Bekim u romanu priznaje da je jednom davno u Norveškoj, živeći sa ženom koju je volio i njenom kćerkom, propustio posljednju priliku da bude normalan. I godinama kasnije on skoro svjesno bježi od te normalnosti, bježi na rijeku, bježi u narkotičku omamljenost.
Govorim, naravno, o književnom liku Bekimu i dodajem da pisac u knjizi sam za sebe na više mjesta priznaje kako voli pretjerivati, izmišljati i lagati, ali meni je ipak bilo fascinantno uspoređivati tog Bekima i njegov život sa glavnim junakom knjiga jednog drugog Norvežanina koji, slično kao Bekim Sejranović, detaljno opisuje vlastiti život i slično je bespoštedan do sebe i drugih. Samo što taj drugi Norvežanin sebe doživljava mnogo ozbiljnije od Bekima Sejranovića pa mu stoga na kraj pameti ne pada da prizna kako pretjeruje, izmišlja i laže.
Riječ je, naravno, o Karlu Oveu Knausgårdu i njegovom romanu u šest tomova Moja borba, koji se spominje čak i na koricama knjige Tvoj sin Huckelberry Finn, a i Bekim se u knjizi nakratko osvrće na njega dok razmišlja o norveškoj literarnoj sceni i norveškom društvu. K tome, ja sam se zadnjih godinu dana intenzivno bavio Knausgårdom adaptirajući njegov roman Jutarnja zvijezda za Slovensko narodno gledališče, pa je bilo prosto nemoguće ne uspoređivati ta dva pisca i njihove knjige.
U toj ipak pomalo usiljenoj komparaciji dva odlična pisca zanimljivo je što se možda i ne razlikuju toliko kao pisci, koliko se razlikuju po životu koji pokušavaju voditi odnosno opisati. Dok Knausgård opisuje kako se i pored zlostavljanja okrutnog oca i drugih trauma jednog preosjetljivog dječaka pokušava, a u velikoj mjeri i uspijeva, izboriti za jedan običan porodični život (Bekim će reći učmali život), Bekim Sejranović, naprotiv, od tog istog života zazire i bježi što je dalje moguće. Jer niti je on sposoban takav život živjeti, niti to istinski želi. Napušten i od oca i od majke, nomad pogođen ratom, vječni iseljenik i vječni povratnik, Bekimove su rane mnogo dublje od Karl Oveovih, a Bekimov porodični život djeluje kao kad bi na život Karla Ovea netko bacio granatu i raznio ga u paramparčad.
Ali dok Bekim otvoreno prezire taj učmali život koji nikada neće imati i istovremeno pritajeno žudi za njim, ja, koji živim tim istim učmalim životom, kao čitatelj istovremeno osjećam fascinaciju njegovom avanturom (onako baš u stilu „I tata bi, sine“) i duboko sažaljenje nad njenim nestašnim i neodraslim junakom. Zapravo, dok sam čitao Huckelberryja Finna, osjećao sam se kao da stojim na brijegu rijeke i promatram Bekima koji polako otplovljava. Dio mene je htio krenuti s njim, a dio je slutio kamo ga rijeka odnosi. A on je gledao sa rijeke prema meni i nije mogao razumjeti kako mogu tek tako stajati tamo i gledati život kako protječe pored mene.
No možda baš zato što to mogu, oduševljava me i priča Karla Ovea Knausgårda čiji je učmali život uvelike nalik mom učmalom životu. Zapravo me toliko oduševljava način na koji Karl Ove opisuje tu učmalost da sam sâm za sebe razvio teoriju kako je, pišući knjigu o sebi, Karl Ove napisao knjigu o svima nama koji od Malmea do Ljubljane i od Seula do Lime živimo te svoje uredne, dosadne, odgovorne, monotone, neslobodne porodične živote, i to sa baš onakvim talentom i baš onakvom strašću sa kojima je o svojim putešestvijima nekoć pisao Jack Kerouac.
I kao što je nekoć generacija naših roditelja čitala kako Jack i Dean kreću prema Denveru maštajući o tome da i sami krenu na jedno beskonačno putovanje, tako sad mi čitamo kako Karl Ove sa dječjim kolicima krene na aerobiku za bebe pa se tamo zagleda u atraktivnu voditeljicu aerobike znajući dobro da je to prikriveno zagledanje sve što mu život u tom trenutku nudi. Mi tako ne sanjamo o avanturama, mi čitamo Knausgårda i tješimo se da nismo usamljeni u svojoj muci te se zabavljamo prepoznajući se u njegovim jadanjima.
Ali dok nas Knausgård tješi i postavlja spomenik ovom našem malom, skromnom životu te nas zavodi da povjerujemo kako smo se i mi sami morali za taj život mukom izboriti, Bekimova nas knjiga tjera da preispitamo ispravnost tog života i da posumnjamo u legitimnost svog konformizma, svog zadovoljstva onim što imamo, što jesmo, što mislimo i vjerujemo. Bekim Sejranović nas svojom pričom nagovara da se prepoznamo kao malograđani i da i sami osjetimo prezir prema svom beskrajno sebičnom i besmislenom postojanju.
I gledajući tako na svoj život mutnim očima džankija sa palube lađe koja plovi Savom i na riječnim adama traži nestalog umirućeg oca, opet sam pokušao sam sebi odgovoriti na pitanje, na koje na neki način pokušava odgovoriti i Karl Ove Knausgård: tko smo mi koji se neprestano borimo sami sa sobom da bismo u svakidašnjici pronašli duševni mir, da bismo svaki dan iznova otkrivali zadovoljstvo u svojim malim, svakodnevnim ritualima, da bismo uživali u pustoj odsutnosti straha i tjeskobe?
Za Bekima, koji nas promatra sa svoje rijeke i koji je uza sve svoje demone ipak i čovjek pun nježnosti i razumijevanja, mi smo tek strejteri za koje on iskreno priznaje da s njima ne može. Da nema ništa protiv njih, ali da jednostavno s njima nema ništa zajedničko.
Za mnoge druge mi smo pak leglo modernog fašizma, leglo svih strahova i predrasuda; mi smo ta prokleta srednja klasa koja uzajamno održava sistem koji održava nju; mi smo konformisti koji ne sanjaju o boljem i pravednijem sutra, već strahuju da bi mogli još danas ostati bez onog što su stekli, ili bolje reći naslijedili; mi smo povlašteni nesvjesni svojih povlastica; mi smo uvjereni da nam naši udobni životi pripadaju jer smo dovoljno vrijedni, talentirani i pošteni odnosno jer smo iz svojih borbi izašli kao konačni pobjednici.
I zar se nismo za sve to uistinu izborili? Zar se nismo izborili za svoje živote dok smo radili kao kelneri za vrijeme studija, dok smo godinama živjeli kao podstanari, dok smo prekovremeno rintali da bismo jednog dana konačno otplatili sve svoje kredite, dok smo noćima previjali i uspavljivali jedno po jedno svoje dijete, dok smo se rastajali od bivših žena i muževa, dok smo se borili sa depresijama i neurozama, dok smo brinuli za ostarjele roditelje, dok smo se razbolijevali i ostajali sami? I zar ne možemo nakon svega reći da nismo nikome ništa dužni i da smo sa pravom ponosni na ono što imamo?
I, ako baš hoćete, zar nije prošli sistem sve nas planski unaprijedio u ovo što smo danas i zar se nije ponosio što je ljude digao iz blata, strpao u stanove sa centralnim grijanjem i električnim štednjakom, podario im automobile i odmore na moru, izobrazio ih i navikao da odlaze u kino i biblioteku? Zar nije upravo socijalizam od nas stvorio tu srednju klasu i zar ga upravo zbog toga mi po dobru ne pamtimo? Zar je jugonostalgija išta drugo već žal nekadašnje srednje klase za svojim malograđanskim životom?
Preporučujemo
Da li sam ja nacionalno neopredeljeni nacionalista?
Poput mnogih meni sličnih i ja ću se povremeno nazivati Jugoslavenom, ali to će s vremenom postati zamorno i sve ću teže objašnjavati ljudima što to zapravo znači. Moje će biti sve ono što je nekada bilo naše, a njihovo će biti samo ono što je sada slovensko, srpsko ili hrvatsko. I oni će biti nacionalisti, to će mi biti jasno, ali mi neće biti posve jasno što sam ja
Ako želite da razumete svet, počnite od Jadrana
Katoličanstvo i pravoslavlje, pravoslavlje i islam, Zapadni i Istočni Rim, Sredozemlje i Balkan postižu na Jadranu jedno uzburkano stapanje. Tu se destiliše cela Evropa. Jadran je svet u malom, piše uticajni autor Robert D. Kaplan u novoj knjizi
1983. godina koja je oblikovala svet i (bivšu) Jugoslaviju: Tražili ste, gledajte - od odlaska Bakarića do Povratka džedaja
U maju dolazi do rotacije u Predsedništvu SFRJ: Mika Špiljak postaje predsednik nakon Petra Stambolića, ali iako stara garda tobože i dalje ima uzde u rukama, oseća se atmosfera za dolazak mladih partijskih lidera koji nisu iz rata i revolucije
Aleksandar Stanković je, do kraja ogoljeno, napisao priču o svom životu
Izašla je knjiga Aleksandra Stankovića, prva knjiga u kojoj je neko otvoreno napisao MOJ ŽIVOT. Feljton na osnovu ovog rukopisa ekskluzivno čitajte na sajtu velikeprice.com
A i zar posljednjih godina ne kukaju svi redom što srednja klasa u doba postkapitalizma izumire, što se sa svakom novom krizom ona tanji kao led na Antartici?
Čemu onda prezir? I čemu samoprezir?
Po mom mišljenju, razlog su upravo te naše borbe koje mi opsesivno bijemo dok se svijet oko nas sve više urušava. U tom su si pogledu Bekim Sejranović i Karl Ove Knausgård zapravo vrlo slični. Obojica su na gotovo isti način opsjednuta svojim intimnim dramama i vanjski je svijet tek zrcalo u kojem se one ogledaju. U tome je Bekim jedan od nas, u tome se ja prepoznajem u njemu, u tome mi je beskrajno blizak bez obzira na to što on plovi Savom prema Crnom moru, a ja u Ljubljani vozim djecu u muzičku školu. Svi smo mi bespovratno uvučeni u vrlo privatne tragedije koje uglavnom samo mi doživljavamo kao tragedije. Sve te naše borbe po pravilu su samo naše i samo mi u njima pobjeđujemo i gubimo, križamo se i ustajemo od mrtvih.
Uvučeni smo u vlastite nemire i strahove i ne vidimo da je ta uvučenost možda i naš glavni problem, da je upravo naša opsjednutost samim sobom ona koja nam priječi da vidimo drugog. Prosto po Knausgårdu, mi smo se izborili za to da možemo živjeti život u kome ćemo se baviti sobom, rješavati svoje vlastite probleme, pa sada, umjesto da mijenjamo svijet, pišemo knjige o svojim borbama. Ili o njima pripovijedamo psihoterapeutima. Svatko liže svoje rane, rekao bi Bekim.
A svijet oko nas otplovljava Savom prema Crnom moru. I jasno je kuda ga rijeka nosi.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
