Sedmog dneva svibnja zaokružuje se fina 200. obljetnica otkako je ovim svijetom odzvonila možda i najljepša glazba ikada skladana: Deveta simfonija u d-molu Ludwiga van Beethovena. Dogodilo se to u Beču, 7. V. 1824., u ondašnjem glavnom gradu svjetske muzike, u kazalištu Theater am Kärntnertor izgrađenom na mjestu pokraj današnjega Hotela Sacher i Bečke državne opere na Ringu.
A jedina osoba na ovome svijetu koja za svojega života nikad nije uspjela čuti Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena, bila je poznati i priznati glazbenik! Štoviše, ta osoba bila je skladatelj, i to ne bilo kakav skladatelj, nego skladatelj takozvane ozbiljne glazbe, pa još k tome i one klasične; bijaše „bečki klasik“, kako to notiraju udžbenici i fanzini, enciklopedije i vademekumi… ali eto, nije se, ta osoba, dovela u priliku i povlasticu čuti to čudesno djelo monumentalnih dimenzija za tadašnji simfonijski žanr, kojega će nadmašiti tek gigantsko djelo Gustava Mahlera, Simfonija tisuće; ali, nadmašit će ga tek u ljudstvu i po decibelima, no ne i po estetskom dosegu, imaginativnoj dovitljivosti i po savršenstvu kompozitorske kompozitne arhitektonike u kojoj čitava se struktura ruši izlučiš li i jednu jedinu notu: bilo u dionici četvrte horne ili viole, bilo u drugoj flauti ili trećem trombonu! Taj nesretnik, tumaralo kroz glazbenu povijest koji je utabao put mnogima i ostavio duboko utisnute stope, a koji nikad nije čuo što je Beethoven u testimonijalnoj partituri ostavio čovječanstvu u bašćinstvo, imao je i svoje ime. Zvao se: Ludwig van Beethoven!
Fortuna ga je, naime, u jednoj dionici života ostavila bez sluha, ali samo fizički: raskinula je kontakte između bubnjića, stremena i nakovnja s nervnim stožerom u mozgu, puknula je negdje kabel živca, ali nije uspjela prekinuti uspostavu toka komunikacije na relaciji između glazbene melodije i notnog crtovlja.
Ludwig van Beethoven, po plebiscitarnom sudu muzičara uzduž i poprijeko globusa, svakako spada među najveće kompozitore što su ikad prebivali među nama. Ali, tu (quasi)arbitrarnosti nije kraj: baš njegova Deveta simfonija smatra se najmonumentalnijim i najsavršenijim glazbenim djelom ikad napisanim. Razumljivo, puno je kvalitetne muzike neslućenih estetskih dosega komponirano dosad (pa Misa u h-molu J. S. Bacha, pa Requiem u d-molu W. A. Mozarta), ali se jedino Deveta smatra posebnom. I, mnogo je „devetih“ simfonija napisano, ali samo je jedna Deveta, pisana velikim početnim slovom.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
