Ovaj tekst možete i slušati na Spotify, Apple Podcast i svim ostalim audio platformama – kao i na sajtu Velikih priča.

Tekst čita automatizirani glas, zbog čega su moguće povremene greške u izgovoru, tonu ili sentimentu. Produkcija Velike priče i Eleven Labs.

***

Prva asocijacija na klasičnu muziku meni je socijalizam. Moja baka nije svirala čembalo, djed mi nije bio profesor solfeggia, s našeg gramofona koji je sličio koferu, jer ga se prije upotrebe trebalo rasklopiti, odjekivale su samo lako note s festivala u San Remu i Splitu. Najbliži bogatoj ostavštini velikih majstora klasike bio bih u danima kad su naši narodi i narodnosti oplakivali smrti istaknutih revolucionara.

Svaki dan žalosti mene bi dvostruko pogodio: bilo mi je žao jer su nas napustili ljudi kojima imamo zahvaliti našu slobodu i društveni prosperitet, a još i više zato što je to značilo da nam slijede 24 sata čiste glazbene jeze u kojoj će nas iz radijskog etera napadati simfonijski orkestri i komorni gudački sastavi.

Radio Zagreb bio je nepopustljivo dosljedan u raspirivanju pijeteta: puštao je samo provjereni funebralni repertoar sastavljen od molskih kompozicija. Dok bi se državni befel spustio do južnih provincija, preporučeni program bi se, u pravilu, razrijedio i omekšao. Male radijske stanice nisu imale ni tako bogate fonoteke ni dovoljno educirane urednike da bi se mogle držati preporučena protokola, pa su ponekad emitirale i relativno prpošne durske skladbe, možda ne baš razulareno vesele, ali u svakom slučaju nedovoljno tužne.

Nije bila rijetkost da zavrte poneki Straussov valcer, samo su se metodično klonili polki. Tu su podvlačili crtu, jer im je bilo jasno kako izrazito poletna plesna glazba baš i ne priliči danu žalosti.