Igor Mandić, gastronaut: “Remek-jela” iz njegove kužine

Treći deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama

***

U ovo vrijeme, govoreći retorikom novozavjetnih evanđelistâ, kad sve je jestivo i kad uglavnom svaka jestvina omogućena je više ili manje svima – uz izuzeće, naravno, oborite ribe iz mora ili rijetke divljači iz šume – red je upozoriti na delikatesnu pozamanteriju u pijatu i delicioznu galanteriju u teći… Naravno da se ovdje raskalašeno razbacujem s elastičnošću nadrealne metaforičnosti na kakvu pjesnik ima pravo bez suvišnih pitanja, ali široki asortiman namirnica i već gotovih hranjivih proizvoda nikad nam nije bio ni dostupniji ni pristupačniji. S tim ukorak idu nekako i već neko vrijeme vrlo popularni i rado gledani televizijski šoui, u kojima pokatkad pravi majstori zbore i pokazuju, a ponajčešće falši samozvanci palamude i drobe o tome – „kako se nekad jelo“… Na Mediteranu ili Balkanu, svejedno… Kolikogod da ih se što s razlogom afirmiralo što medijskom pompom nakotilo, nije se nitko od tih „meštara“ dovinuo i približio istinskom znalcu svojega zanata, legendarnom masterchiefu – Stevi Karapandži.

A baš u vrijeme kad je kužinski virtuoz Karapandža s glumcem Ivom Serdarom i voditeljem Oliverom Mlakarom snimao vrlo gledane emisije „Male tajne velikih majstora kuhinje“ – zabavljajući cijelu jugoslavensku televizijsku javnost vrlo simpatično ispričanim receptima i simptomatično zgotovljenim jelima na koncu slavnih 80-ih i u osvit prokletoga krvavoga rata – Igor Mandić u svojem je kućnom bunkeru, zajedno sa svojom odabranicom Slavicom, praktično ispitivao kulinarske postupke priprave najrazličitijih jela, što je na koncu urodilo gotovo pionirskom knjigom Bračna kuhinja (1989.), sjajnim gastronomskim almanahom u kojem je svatko mogao ili prepoznati samoga sebe ili naći nešto za sebe. Slavica i Igor nisu se zadržali samo na recepturama udomaćenih jela što su se malne prenosile usmenom predajom s koljena na koljeno poput dalmatinskih klapskih pjesama ili glagoljaških napjeva u crkvi, nego su zašli i u širi prostor Austro-Ugarske, istodobno zakoračivši podjednako i u talijansku i u francusku kuhinju. Napisali su supružnici iz obitelji Mandić ovaj libar četveroručno, učinivši ga jednim od najneobičnijih i najposebnijih što je ikada izišao iz umjetničke Igorove meštrije.

Na našim prostorima ionako nemamo nikakvo autentično jelo koje bi bilo samo naše, ovdašnje, već baštinimo isključivo tradicionalnu spizu što se u nas stoljećima kuha ili vjekovima spravlja. I ćevape i sarmu donijeli su nam Turci i ostavili u amanet, a brujete i paštafažole namrla nam je Serenissima ugradivši nam ih u mletačku ereditad. Čak sam vjerovao kako „vitalac“ s mojega Brača strši kao jedinstveni autohtoni gastronomski domišljaj u regiji, dok nisam vidio kako janjeću džigericu (srce, jetra, pluća, slezena) režu na komade, natiču na ražanj i omataju trbušnom maramicom i crijevima: i beduini po sjevernim dijelovima Afrike i Turci u Maloj Aziji…

Poplava kulinarskih agresijâ kojima smo medijski izloženi pomodarski je refleks nastao kao reakcija na petparačke sadržaje kojima se elektroničko i tiskovno novinstvo okrenulo otkako je isprva izgurano, a onda i zamrlo – istinsko novinarstvo. Čast dičnim iznimkama! Ama, i tu je temu gastronomije kao moguće atraktivne zanimacije za nešto brojnije javne konzumente bio inaugurirao sveznadar Igor Mandić. Dok su drugi mislili kako je to možda trivijalna stvar nedostojna iole ozbiljnijega govorenja, Igor je sa svojim nepogrešivim nosom za atraktivnu interesantnost detektirao kao potencijalno poticajnu naoko baš običnu naviku iz svačije svakidašnjice, a to je ono što je i doslovce pred nosom svima: jelo u pijatu na stolu… Eureka!

A Igor, svrdlajući kao prvi u mnogočemu kod nas načinjući različite teme pišući o njima kao rodonačelnik prije svih inih, bio je prvak i po obrađivanju gastronomskih navada u visokotiražnim novinama. Pisci su se jedva i u svojim literarnim djelima upuštali u opisivanje jestvina što (im) pokatkad dospiju na trpezu, a Igor je selektivnošću feljtonista i dosljednošću esejista kulinarske običaje i dnevnu „manjativu“ doveo u rang primijećenosti kakav su imale književne ili glazbene kritike, politički komentari ili kakvi slični polemički vrlo čitani žurnalistički prilozi.