Volio bih reći da je problem samo u meni, ali sam isuviše puta čuo istu misao kada se na radiju ili televiziji zaređaju pjesme isključivo jednog autora. To je misao koja glasi “a da nije umro?”. Zato možda i ne predstavlja iznenađenje da sam, vraćajući se automobilom za Crnu Goru iz Beograda, slušajući radio koji već satima pušta miks obrada pjesama Bajage i instruktora pomislio baš to: “kuku, umro je Bajaga”.
Nije mi palo na um da je Bajagina muzika prijatna i prikladna vedrom nebu (jer zna da bude, kad je sunčan dan), niti da se zapravo već neko vrijeme obilježava četrdeset godina od izlaska kultnog albuma “Pozitivna geografija”, kao ni to da je miks koji slušam u svakom smislu raznovrstan i sjajan. Pretpostavljam da pripadam tom domaćem, morbidnom usudu, onom koji voli i hranu na groblje da iznosi.
Vozeći se dalje, hvatajući one beskrajne krivine na potezu od Požege do Užica, nije me napuštala ta misao. “Baš bi bilo tužno da je umro Bajaga”, ponavljao sam. Nije me čak toliko poremetila zamišljena smrt nekog ko je bio muzički velikan i originalna pojava, već me je podsjetilo na činjenicu da je sve manje legendi. Možda je u pitanju starost ili neka odvojenost od trendova ali sam zaista uvjerenja da je sve manje muzičara kojima možemo pripisati taj status a da takva odrednica zaista nešto znači. Približavajući se Užicu, moram priznati da me je to rastužilo.
Koliko je ta misao tek razarajuća ako bi je vezali isključivo za crnogorsku muzičku scenu – da li tu postoji iko, bilo ko, bilo ko, koga bismo tako imenovali?
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
