Čekajući Ništa u Supermarketu

Najveći izazov sa kojim se možemo suočiti u namjeri pisanja neke recenzije sadržan je u pitanju – ko je autor djela koje želimo predstaviti. Samim tim što je pisac, režiser, muzičar neko koga osjećamo bliskim duhom, iako ga možda i nikada nismo sreli, nužno utiče na naš utisak djela. Dovoljno je da smo porasli uz filmove te osobe, da znamo napamet veliki broj pjesama koje je napisao ili da smo utjehu našli u njegovim ili njenim rečenicama, teško nam je da “recenziramo”. Ta težina ide na obje strane – može biti teško jer ćemo precjenjivati djelo pred nama, a možda ćemo ga i potcijeniti, jer nije onakvo kakvim smo ga zamislili, jer je stvaralac koga obožavamo u našoj glavi trebalo da napravi nešto sasvim drugačije.

Recenziju je još teže pisati ako je autor djela iz vaše države, grada, ulice, ako poznajete nju ili njega. To vjerovatno ne bi bio slučaj da smo rasli negdje u Nju Džerziju ili londonskom Sohou, ali u jednom Baru, Kraljevu ili Zenici mora biti. Ne mora vam ta osoba biti posebno bitna ili draga (iako i to utiče), svijest o tome koliko je teško nešto smisleno i vrijedno stvoriti “na ovim prostorima” stvara instant osjećaj hendikepa. Možemo se grčevito boriti protiv toga, prosto nas obuzima problem objektivnog ocijenjivanja umjetničkog djela stvorenog u našoj blizini. Radi se o tome da ono nastalo pored nas rijetko, maltene nikad, ne ocjenjujemo u odnosu na njegove svjetske parnjake.

Naravno da film crnogorske produkcije ne možemo mjeriti sa Skorsezeovim novim ostvarenjem koje ima budžet od dvjesta miliona dolara, tako nešto ne bi bilo smisleno. Ali mi ne mjerimo ni domaće arthouse filmove sa njihovim stranim parnjacima, ne mjerimo nova pop ostvarenja sa svjetskim popom, ne upoređujemo savremeni domaći roman sa svjetskim romanom. Samim tim ostajemo zaglavljeni u permanentnom hendikepu, u tome da uvijek zaostajemo, da uvijek kaskamo, da smo uvijek u reakciji na ono što je bio svjetski trend prije pet, deset, trideset godina.