Volim što sam novinar i pisac

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Nepobjedivi Petroviću,

Nedavno je u pismu Goranu Markoviću Rajko Grlić opisao kako se glumac Bogdan Diklić jednom naljutio na njega. Molio je, kaže, Diklića da dođe u Zagreb, samo na jedan dan, da mu odigra jednu malu ulogu, u jednoj jedinoj sceni filma “Neka ostane među nama”. Poslije svega tu je scenu izbacio. Složit ćemo se, nije baš da Diklić nije imao razloga da se naljuti na njega.

Čitajući ovo pismo, i ja sam nakon mnogo vremena osjetio malu bol od jednog trna koji mi stoji u srcu od 2010, sve otkako je taj film snimljen. Poželio sam se nekome izjadati. Izbačenu scenu s Diklićem sam ja napisao i, neskromno će zvučati, Dragoljube, zbilja je bila odlična. Kratko ću ti je opisati.

Ako nisi gledao, u filmu “Neka ostane među nama”, Bojan Navojec igra Bracu, mlađeg sina velikog hrvatskog slikara Matka Miščevića. Braco je ponekad pametan, drag i smiješan, a ponekad je teška budala. Osobito kad popije. Ogorčeni pijanac se po tko zna koji put potukao sa ženom i zbog toga je uhapšen. Sutradan ujutro stao je pred suca za prekršaje. Suca igra Bogdan Diklić. Njihov razgovor u sudnici rekonstruiram po sjećanju jer sada ovdje nemam scenarij.

“Miščević?”, reče sudac listajući papire, a onda podigne glavu i znatiželjno pogleda muškarca koji mamuran i mrk stoji pred njim. “Šta vam je slikar Miščević?”

“On je meni kreten”, reče Braco tiho i više kao za sebe.

“Oprostite?”, začudi se sudac.

“Bio mi je tata”, prizna ipak Braco nevoljko.

“A je li?”, reče sudac. “Pa kako je bilo rasti u sjeni jednog takvog velikog čovjeka?”

“Znate kako je u sjeni? Hladno”, reče mu Braco ironično.

Sudac začuđeno podigne obrve. Braco mu objasni:

“Tata je bio talentiran, ja sam netalentiran. On je bio uspješan, ja sam neuspješan. Njega su svi voljeli, mene ne voli nitko.”

Sudac je vidljivo dirnut Bracinom ispoviješću, a Braco mu se tužno osmijehne. Sada on upita suca:

“Što je bio vaš tata?”

“Konobar”, odgovori sudac.

“Blago vama”, reče mu iskreno zavidni Braco.

Bio sam vrlo zadovoljan kad sam napisao ovu minijaturu o kompliciranim odnosima muškaraca i njihovih očeva, o ljubavi koja se ponekad s mukom probija kroz njihova razočaranja i sukobe, i znam da je Rajko Grlić bio zadovoljan s njom. Priznao je kasnije da je to bila možda najbolja scena u scenariju koji smo zajedno napisali, ali ju je izbacio jer mu se činila izvan ritma. Usporavala je priču. Diklić se naljutio jer je to bila njegova jedina scena, jer je nepotrebno dolazio u Zagreb, a ja sam, s onim malim trnom u srcu, otrpio izbacivanje, tješeći se kako je u filmu ostalo još mnogo drugih mojih dobrih scena.

A i što bih inače napravio? Tko prihvati posao scenarista, mora se pomiriti da neće svi njegovi likovi i zapleti i dijalozi ostati u scenariju. Od vremena do vremena neizbježno ćeš se osjećati frustrirano. Kad redatelj odluči da nešto ide van, moraš se složiti jer film je njegov. On je od početka do kraja, i u predprodukciji i u produkciji i u postprodukciji, jedini u njemu. Na njemu je najveća odgovornost.

Propadne li film, kuka i motika će udariti po redatelju, dok ćemo mi iz ostatka ekipe, scenaristi, snimatelji, scenografi, montažeri i glumci, sa strane bespomoćno širiti ruke i slijegati ramenima, tvrdeći kako u stravičnom filmskom nedjelu nema nikakve naše krivice. Mi smo, kao nacisti u Nürnbergu, jedino izvršavali zapovijedi. Slijedili smo redateljevu autorsku viziju. On je, budala, sam pao, sam se ubio.

Premda ponekad pišem filmske scenarije, na snimanjima sam, nećeš mi vjerovati, Petroviću, u cijelom životu bio možda samo pet-šest puta, nikad duže od sat-dva. Na kraju našeg kraćeg, srdačnog druženja pozdravim redatelja i glumce i odem sretan da nisam dio njihove uzbudljive radne svakodnevice. Majke mi, jedva čekam pobjeći od njih. Grlić stalno ponavlja kako sam mu jednom davno u Bitoli, prije dvadeset i više godina, u njegovoj redateljskoj prikolici nedaleko tržnice na kojoj je taj dan bio set “Karaule”, zgroženo rekao: “Ovo je užasno! Kako možeš raditi ovaj posao?”

Sve mi je na snimanju filma pretjerano, u svim količinama. Od količine vremena i ljudi do novca i živaca, od producentskih sranja kojima moraš vjerovati do glumačkih taština kojima moraš laskati. Ne shvaćam kako netko ima snage za taj čudovišni put šest ili sedam tjedana, sve sitnim, strpljivim koracima, dnevno snimajući možda samo po jednu minutu filma, a čitavo vrijeme strahujući da to što radi ništa ne valja, da to nitko neće gledati u kinima i da će ga neki kritičar sahraniti u novinama.

Na snimanju filma neočekivano sam naučio nešto što o sebi prije nisam znao. Prosvijetlila me je fantastična samospoznaja kako su ljudi odvratni i kako je divno da ja ne radim s njima, već sam blagoslovljen darom pisanja i stvaram u samoći i tišini. Dok se redatelj živcira zbog glumca koji se napio, rasvjetljivača koji je pao s ljestava ili snimatelja koji je indisponiran jer mu je uginuo pas, ja ne ovisim ni o kome. Zbog toga više od ičega drugog volim biti novinar i pisac. Sam sebi sam i sluga i gospodar.

Od posla pisca draži mi je samo ovaj novinarski jer je brži. Podignem uspravno ekran laptopa, napišem tekst, pošaljem ga u redakciju i još prije nego spustim ekran, ja sam već zaboravio o čemu sam pisao. “Super vam je bilo ono jutros”, pohvali me u prolazu neka žena na ulici, a ja joj ljubazno zahvalim iako, kunem ti se, posljednjih nekoliko godina obično nemam blage veze o čemu ona govori.

Za razliku od tebe, Dražo, koji si se dao nagovoriti da budeš glavni urednik novina, pa svaki dan trpiš kretene koji ti neodgojeno upadaju u kancelariju pitajući, može li ovako, može li onako, ja sam još u mladosti skontao da ne želim nikome biti šef. Ne želim odgovarati ni za čiji tekst osim vlastitog, a u vlastiti tekst ne dopuštam da mi itko dira. Pristanem li ipak s nekim dijeliti autorstvo, on mora biti netko tko mi je etički i poetički blizak poput Rajka Grlića.

O tome kako me rad s drugima izbezumljuje ispričat ću ti još jednu zgodnu anegdotu otprije dvadeset i više godina. Slučajno je opet Bogdan Diklić u njoj. U hotelu uz Ohridsko jezero imali smo čitaće probe prije snimanja “Karaule”, s glumcima smo polako, brižljivo prolazili repliku po repliku. Na momente mi je to bilo baš iscrpljujuće jer su glumci izvanzemaljci. Nitko ne zna otkud oni točno dolaze, inače bi odavno uništio svaki trag života na tome planetu.

Svi su oni željeli nešto mijenjati u svojoj ulozi. Obično potpuno besmisleno. Redatelj je imao puno razumijevanja za njihove mušice, a ja baš i ne. Neki bi glumac, na primjer, kazao da se nešto ne da prirodno izgovoriti, a ja bih se uzrujao jer sam u rijetko što siguran kao u svoje dijaloge. Oni su prirodniji nego što će većina glumaca ikada biti.

Diklić mi je osobito bio iritantan jer je morao prevrnuti red riječi u svakoj rečenici svoje srećom manje uloge. Zaustavljao nas je nad svakom, pa i sasvim kratkom replikom i razmišljao, razmišljao, razmišljao, razmišljao… Dok smo s olovkama u zraku napeto čekali što je odlučio, mogli smo gotovo čuti kako u njegovoj glavi neuroni drobe kao mlinac na kavu.

Primjećujući da kolutam očima, Grlić je oglasio pauzu, a onda me odveo sa strane i upozorio da budem strpljiv. Diklić je igrao u svim njegovim filmovima dotad i svaki je put sve izludio svojom sitničavošću, ali je, jebi ga, genijalan. S tako velikim glumcem vrijedi se potruditi.

I zaista, Diklić je napravio senzacionalnu ulogu. U njegovih pet scena njegov je pukovnik Rade Orhideja nekako uspio biti i demonski jeziv, i smiješan i lud. Jutro poslije zagrebačke premijere slučajno smo se zatekli zajedno na doručku u hotelu Westin i obojica smo bili veoma zadovoljni “Karaulom”.

“Neke su rečenice u filmu tako dobre da jednostavno ne mogu vjerovati da sam ih ja napisao”, rekao sam Diku, a Dik mi se s druge strane podlo, kurvanjski nasmiješio i odgovorio: “Pa i nisi ih ti napisao. Ja sam ih napisao.”

Ne mogu ti napisati što sam ja njemu na to rekao jer takve riječi ne smiju izlaziti u novinama.