Namjeravate li nakon rata živjeti na Kosovu?

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dragi moj Dražo,

Kad si mi prošle nedjelje nabrojao sve one proteste u kojima si sudjelovao, moram te izvijestiti da sam u petak i ja stajao ispred Skupštine Srbije i vikao: “Vu-či-ću, o-dla-zi! Vu-či-ću, o-dla-zi!” Bio sam zbog književnog festivala u Novom Sadu i samo što sam stigao u petak po podne, prebacio sam se u kola drugarice Nine pa smo, kako se i očekuje od nas slobodnih građana, zapalili u prijestolnicu. I bilo nam je baš super. Neki su govornici, istina, mogli biti kraći i nadahnutiji, cilj protesta mogao bi biti jasniji, fokusiraniji, ali ponijela nas je atmosfera, narod pun želje, nade, srdačnosti, uzbuđenja, jedne mješavine emocija koja je, pogledaš li bolje, dosta nalik ljubavi.

Kasnije nisam mnogo hodao jer za to nemam strpljenja. Ja sam trkač, a ne šetač. Na samom početku Knez Miloševe nabasali smo na Slavoljuba Stankovića pa skrenuli na Cvetni trg da se pod mirisnim, rascvalim lipama osvježimo nakon iscrpljujuće proturežimske aktivnosti. Mrak se lagano hvatao, palile su se žute ulične lampe, pored nas su prolazile djevojke u ljetnim haljinama, Beograd je bio čaroban. Zatim je prošao i jedan mladić u majici “Kosovo, nema predaje”, a meni je to bio okidač za tekst koji ti šaljem.

Pomislio sam se, glupo će ti zvučati, na Fitzroya McLeana, škotskog političara, diplomata, vojnika i pisca, kojega je Winston Churchill četrdeset treće poslao u Jugoslaviju da vidi koji se đavo tamo događa. Britanci su prisluškujući njemačke komunikacije čuli za nekakvog Tita i ispočetka im ništa nije bilo jasno. Njihove su pretpostavke bile da je Tito akronim nekakvog kolektivnog tijela komunističkih gerilaca, a nagađalo se, prilično ludo, ali tipično britanski, i da bi Tito mogao biti “mlada djevojka izuzetne ljepote i velike snage karaktera”. Otprilike u isto vrijeme u Londonu sazrijeva spoznaja da Mihailovićevi četnici ne čine što se od njih očekuje.