Na prvom katu stare kuće nekadašnji salon, otvoreni prostor između dvije sobe, funkcionira kao ljetni dnevni boravak s ormarom za knjige, kaučem, foteljama i stolićem, gdje na miru možete s nekim popiti kavu, čitati ili zadrijemati.

Bivšu smo kuhinju pretvorili u dnevnu sobu a sobu u gostinjsku. Ona ima svoju kupaonicu, tako da gost ne ovisi o drugom katu gdje su naša spavaća i radna soba i kupaonica. Tako im je udobnije, nisu svi naši gosti stari prijatelji a ući u tuđu kupaonicu je gotovo kao i uvući se u tuđi krevet a da ne promijeniš plahte. Nekima bi to bilo svejedno a nekima i ne bi. Pokazalo se to dok je u gostinjskoj sobi boravila moja mama kad je već bila u godinama i bilo joj je lakše da ne mora dijeliti kupaonicu s nama niti mijenjati svoje navike.

Tu gostinjsku sobu deset godina nakon što je ona u njoj spavala zadnji puta i dalje zovemo mamina soba. Donesi ručnike iz mamine sobe, odmori se u maminoj sobi… Možda zato jer još uvijek izgleda jednako kao i kada je ona spavala u njoj, do najmanje sitnice. Kroz odškrinuta vrata vidi se starinska komoda s ogledalom i krevet. Na komodi su dva svijećnjaka, lavor i vrč od keramike. U vrču, koji je nekada služio zato da se u “lavaman” ulije voda za umivanje, sada je buket lavande iz vrta. Pored vrča je i mali barokni kip djevojčice. Na plavičasto obojenom zidu sa starinskim sitnim, spužvom ili valjkom nanesenim uzorkom, lijevo visi uokvirena grafika Madone a desno obiteljska fotografija. U ormaru još vise neke mamine haljine, u ladicama komode poslagane su plahte s vezenim rubom. U noćnom ormariću njene sitnice, maramice, tablete, kao da će sada ući i prileći.