Društvo

Priznajmo sebi da smo znali da se nešto strašno mora dogoditi

Nitko od nas nije znao, niti je mogao znati, da će pući i prvi zapucati dječak od trinaest godina, ali su mnogi slutili, a neki čak i otvoreno nagovještavali da će u ovim našim krajevima ponovo zapucati

/ Radule Perisic/ATAImages
мај 03 2024, 07:30

Podeli

Toga jutra, ne znajući što se upravo u tom trenutku odvija u jednoj beogradskoj osnovnoj školi, završavao sam tekst za ljubljanski časopis Dnevnik. Pisao sam o tome kako se danas u Americi i Europi društvena mreža TikTok zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti zabranjuje za javne službenike i kako vjerujem da će jednoga dana sve društvene mreže iz sličnih razloga biti zabranjene i za djecu mlađu od osamnaest godina.

Tekst sam završio sljedećim riječima: I samo još trebamo shvatiti da ni duševne tjeskobe naše djece nisu u našem nacionalnom interesu. Ili ipak jesu?

Naravno, pitanje na kraju bilo je cinično i odnosilo se na nebrigu naših vlasti odnosno odgovornih institucija o duševnom zdravlju djece odnosno na njihovo ignoriranje štete koju djeci i njihovom zdravlju nanosi moderna tehnologija putem telefona, društvenih mreža ili videoigara, iako je ta štetnost višestruko dokazana i opisana u bezbroj naučnih, novinskih i literarnih tekstova.

Kasnije toga dana, kada sam saznao prve detalje onoga što se desilo u Beogradu, pa i starost dječaka koji je izvršio pokolj, sjetio sam se jednog drugog svog teksta, kraćeg odlomka iz svog posljednjeg romana Đorđić se vraća, napisanog prije više od dvije godine. U njemu glavni junak Marko Đorđić, onaj isti iz romana Čefurji raus!, samo desetak godina stariji, nalazi se u liftu ljubljanske zgrade sa jednim klincem i ovako razmišlja (u odličnom srpskom prijevodu Ane Ristović):

… Mene (…) jebe to što ne kapiram klince koji ne žvrljaju po liftovima. Ne kapiram klince koji u liftu ništa ne sjebu, ne razvale ogradu i ne zapale dugmiće.

Evo, na primer, ovaj klipan koji je sad sa mnom u liftu. Nekih mu je trinaest, četrnaest, i ja nemam blage veze šta mu je u glavi. To me jebe. Ti klinci su mi ko roboti. Svi fini, tihi i sređeni. Fina deca. Ali ja znam da i njih nešto jebe. Mora da ih, jer nas sve nešto jebe. I zato gledam sad tog klipana i dođe mi da ga zgrabim, prodrmam malo i kažem mu ,,Ej, ti mali fini! Koji je tvoj problem, a? Ko si ti?!“

(…)

Meni je to stvarno strašno. To, da ne znaš s kim se voziš u liftu. Da samo možeš da blejiš u tog kloniranog i čekaš da se zaglaviš s njim i da onda vidiš ko je.

,,Alo, mali, klonirani! Izađi iz tog svog oklopa! Žvrljaj malo po liftu, pljuni na pod, popišaj se na stepenice, učini nešto! Bilo šta! Samo ne bleji mi tako prazno, pička ti materina fina!“

Da se razumijemo, nipošto ne želim reći da sam znao što će se desiti trećeg maja 2023. godine u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Nisam ja nimalo pametniji od drugih, niti imam neku magičnu moć predviđanja. Ne, ja sam samo imao isti ružan predosjećaj kao što su ga imali gotovo svi koji su i najpovršnije promatrali zbivanja u ovim našim krajevima u proteklih desetak i više godina.

Veoma slična predviđanja mogli ste pročitati u stotinama drugih tekstova napisanih na ovom našem jeziku u posljednje dvije, tri ili možda i deset godina, slične strepnje mogli ste vidjeti u bezbroj filmova i kazališnih predstava, nalaziti ih u stihovima repera ili sprejevima ispisane na zidovima naših zgrada.

Nigdje nije manjkalo onih kojima samo što nije pukao film, jadnika koji se prelijevaju preko ruba, odmetnika koji pune svoje šaržere. Ne, nisam samo ja slutio, svi smo mi slutili, svi smo imali taj ružan predosjećaj da će se nešto veoma loše desiti, da će u jednom trenutku neko od nas pući i da će…

Naravno, nitko od nas nije znao, niti je mogao znati, da će pući i prvi zapucati dječak od trinaest godina i da će ubijati djevojčice iz svog razreda, ali su mnogi slutili, a neki čak i otvoreno nagovještavali da će u ovim našim krajevima ponovo zapucati. I možda zaista nitko nije predvidio da će zapucati u samom središtu Beograda, a još manje da će zapucati u osnovnoj školi.

Svi su očekivali pucnjeve na periferiji, na Kosovu ili u Bosni, ali su ipak svi, neki tajno, a drugi javno, strepili od nadolazeće pucnjave i nedužnih žrtava.

Zapravo smo godinama živjeli u manjem ili većem strahu od ovoga što nam se trećeg maja desilo pa je većina nas nakon šoka sa olakšanjem odahnula što se to nije desilo u našoj školi i našoj djeci, jer svi smo mi barem djelomično svjesni da se treći maj nije morao dogoditi baš u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, već se mogao dogoditi i u nekoj drugoj školi, podgoričkoj, splitskoj ili mostarskoj.

Znali smo da nas zatupljuju, da šire laži i propagandu, ali smo ih ipak gledali. Pustili smo da nas zabavljaju kriminalci i ratni zločinci

A toga smo svjesni jer smo već odavno znali sve što se o tome može znati. Kao što smo znali koliko je za djecu štetna sva ta pametna tehnologija i koliko negativno na djecu utječu društvene mreže, ali smo svojoj djeci ipak kupovali pametne telefone i puštali ih na Snapchatu, TikToku ili bar na Viberu, tako smo znali i za beskrajnu štetnost svih Pinkova i Happyja ovoga svijeta.

Znali smo da nas zatupljuju, da šire laži i propagandu, ali smo ih ipak gledali. Pustili smo da nas zabavljaju kriminalci i ratni zločinci, dok nam države vode vučići i dačići. A i za jedne i za druge mi smo vrlo dobro znali i tko su i što su.

I da, sve ovo vrijeme svi smo mi vrlo dobro znali i što se 1992. dogodilo u Vukovaru i koliko je djece ubijeno u trogodišnjoj opsadi Sarajeva i da se u Srebrenici jula 1995. desio genocid. Znali smo da je u njemu ubijeno više od osam tisuća ljudi samo zato jer su bili muslimani i znali smo da je za to najodgovorniji čovjek čije portrete naša omladina crta po zidovima naših zgrada ili skandira njegovo ime sa tribina nogometnih stadiona.

Svi smo mi to znali, ne samo oni rijetki među nama koji su o tome govorili i pisali. Znali su to svi naši ljudi, jer svatko je znao za svoje zločine. Znali su i Hrvati i Bošnjaci i Srbi i Crnogorci što su oni sami učinili odnosno što je u njihovo ime počinjeno u ratu. I znali smo da taj rat nije uistinu završen i da se samo nastavio drugim sredstvima.

Znali smo da politika dodika i izetbegovića mržnju i dalje planski potpiruje kako bi zarađivala na patnji i beznađu, da se mladi ljudi i dalje masovno iseljavaju, da se sve više iseljavaju čak i oni koji imaju i posla i para.

Znali smo, sve smo to znali. Znali su to ljudi svih nacija, vjera i političkih uvjerenja, od najtvrdokornijih nacionalista do dementnih jugonostalgičara, ali se većina uspješno pretvarala da ne zna. Pa su sami sebe uvjeravali da je moguće da se ova priča završi sretno i da i u takvom svijetu mogu odrastati djeca koja će pisati ljubavne pjesme i poklanjati si cvijeće.

I mnogi se zapravo i dalje pretvaraju pa i nakon onog jutra govore o tome kako su nam krive zapadne vrijednosti i slične budalaštine. Opet je dakle na djelu ona stara belosvetska zavera, opet su krivi CIA i masoni, opet su iste glave zarivene u isti pijesak.

Uzalud bi bilo moliti te glave da se u počast poginuloj djeci dignu iz pijeska i pogledaju se u ogledalo, uzalud bi bilo očekivati da one požele saznati sve ono što nisu htjele znati trideset godina

I očito bi uzalud bilo moliti te glave da se u počast poginuloj djeci dignu iz pijeska i pogledaju se u ogledalo, uzalud bi bilo očekivati da one požele saznati sve ono što nisu htjele znati trideset godina, uzalud bi se bilo nadati da će nakon godina pretvaranja i samozavaravanja te glave sada progledati i vidjeti ono što toliko dugo nisu mogle ili nisu htjele vidjeti.

Ili možda ipak hoće, pitam se. I to sada nije nimalo cinično, već posve iskreno pitanje. Pitanje je to za sve nas. Pitanje je to hoćemo li mi ipak napokon progledati ili ćemo kao Amerikanci početi da živimo od pokolja do pokolja.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price