Zašto vjerujemo kako je nama bilo bolje nego što će našoj djeci ikada biti?

Ne postoji ništa normalnije od toga da stari ljudi zavide mladima. Da sam izlupana Lada Niva prve generacije ilitiga VAZ 2121, bio bih ljubomoran na ganc novog Range Rovera L460. Dotrajao, ružan, nagrižen hrđom, tehnološki prevaziđen i bez ikakve dodatne opreme, htio bih biti netom sklopljeni automobil neodoljiva dizajna i blistavih performansi. Tako nekako stoje stvari i s ljudima. Ne morate biti sociopat, barem ne preveliki, da biste osjećali zavist prema mladićima i djevojkama čiji su unutrašnji organi na tvorničkim postavkama, naročito ako vaš medicinski dosje ima opseg klasičnog, dakle, debelog ruskog romana. Oni se ujutro katapultiraju iz kreveta, a vi, pak, ustajete kao u usporenom snimku. Dok vi dogmižete do zahoda, oni su se već odjenuli, oprali zube, stigli do bašte omiljenog lokala i naručili prvi espresso. Mladi jure kao da sutra nikada neće svanuti, a vi se iznemogli vučete iako niste sigurni da ćete dočekati zoru sljedećega dana. I kako im ne zavidjeti?

Tako stoje stvari otkada je svijeta i vijeka. Pardon, tako su stvari stajale, jer u zadnje vrijeme primjećujem neobičan fenomen koji se iz dana u dan sve više širi. Puno dama i gospode mojih godina, mrvicu starijih ili mlađih, ali tu negdje, nadomak dobi koja se obično opisuje kao zrela – iako je, ruku na srce, i malo više od toga, naime, prezrela – govore mi da se nikada i nipošto ne bi htjeli naći u koži klinaca. Je li stvar u tome da su se naprosto umorili od života i ne bi htjeli iznova prolaziti kroz sve teškoće koje su ostavili iza sebe? Ne bih rekao, jer nitko od njih nema iza sebe strašnu, traumatičnu prošlost, a godine im nisu zatukle umijeće radovanja, i dalje pronalaze dovoljno novih razloga za veselje. U čemu je onda stvar? Zašto moja generacija koja je pregrmjela i slom jednog poretka, i grozan rat, i predatorsku tranziciju, dakle, nagledala se koječega, vjeruje kako je nama bilo bolje nego što će našoj djeci ikada biti?