Ljeto je vrijeme opuštanja, a recept za relaksaciju relativno je jednostavan: sve što čovjeku treba jest duboka hladovina i neko lagano štivo. Tako barem stvari stoje u teoriji. Na skliskome terenu prakse, zna biti problema. Privučen reklamom, nekidan sam posegnuo za knjigom “Crvena kraljica” španjolskog autora Juana Gómeza-Jurada. Ovaj krimić prodan je do sada u više od tri milijuna primjeraka, Amazon Prime po njemu snima televizijsku seriju, a kritika pisca oduševljeno uspoređuje sa žanrovskim veličinama u rasponu od Arthura Conana Doylea do Stiega Larssona. I fakat, nitko mu ne može osporiti ozbiljnu vještinu: radi se o meštru napetosti koji zna kako publiku natjerati na kompulzivno čitanje. No to još uvijek nije dovoljno da bi se svakome kupcu ovoga djela moglo zajamčiti opuštanje.
Mene je, recimo, prilično uzrujala jedna naoko nevina digresija u kojoj se autor bavi bočnim, da ne kažem baš sporednim karakterom, isluženim novinarom iz Bilbaa, koji ima 63 godine i pamćenje ga još uvijek služi pa se sjeća dana žurnalističkog ponosa i slave. Ovako to ide: “Era papira. Osamdesete, devedesete. Najbolja era. Era najboljih. Tada je bilo fantastično biti novinar. Zvali su te policajci, političari, odlazio si onamo gdje se nešto događalo. Za vrijeme teških godina sukoba bilo je teško držati korak. Zamišlja da bi sada te vijesti morao popratiti u stilu milenijalaca: ‘Želiš li znati koliko je ljudi ubila posljednja bomba ETA-e? Broj će te iznenaditi!'” I dok si rekao keks, sva napetost koju je autor znalački raspirivao punih 186 stranica, meni se u sekundi ispuhala. Prestao sam sažalijevati junake romana, koji su se našli u strašnoj opasnosti, a počeo sažalijevati sebe sama, jer me citirani pasus podsjetio na tužnu činjenicu kako moj zanat propada u izravnom prijenosu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
