Kako sam prestao biti ustaša?

Ne mogu pobjeći od činjenice da je zaljubljeni mladić pun očekivanja, dobrih nakana, posebno o svijetu potrebitih i siromašnih, koji je nekad bio u mojoj koži, ovaj isti koji u ovo gluho doba noći vjeruje da ovo piše ne samo za sebe jer izranjava iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života…
Refleksija uz knjigu “Bijeli zamak” Orhana Pamuka

“Drago, do kada ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Na to pitanje, koje mi je tada samo mogao postaviti argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojeg tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar, naravno, nisam sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svijetskog nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti, ali danas znam da je bitno odredilo moj život i olakšalo pisanje ove pripovijesti.

U njoj će moji djedovi, jedan gestapovac i jedan ustaša, ustupiti prostor (pokojnom) ocu, Pavelićevom slučajnom bodygardu koji je dugo, kao mirni Paragvajac (tu je živio od napuštanja naše obitelji koncem 1972.), na sve to gledao kao da se to dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.

Oni su pak stvorili mene a ja sam u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu stajao ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim svim činjenicama i mitovima, i da shvatim, kao da se budim nakon dugoga sna, negdje između jave i stvarnosti, sa desetljećima zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom sam natovaren od djedova i roditelja jer sam koračao pod silnim teretom strahovitih povjesnih zabluda.

Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko ću, rekao sam si više puta, ići drugačiji i vrijedi ako će vam i ova velika priča u kojoj opisujem tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali paradoksalan strah da ju ne izgubim jer imam i zadovoljstvo koje sam dobio kada sam je se riješio, pomoći u samooslobađanju. Dovršavam to samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu, negdje.

U rukama imate autobiografski fragment kojeg vam predajem u nadi da ćete me: ili upoznati i shvatiti ili, što bi bilo važnije, spoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje balkanski prostor treba ne bi li se konačno smirio i nekako integrirao u obitelji europskih naroda.

Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega je kreveta u spavaćoj sobi još visjela slika diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda, u građanskom odjelu, snimljena u dobi kada je prijateljevao s Pilselovima i navraćao u našu obiteljsku kuću, slika koja je resila mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini koji su živjeli u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, zabluda koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja koji i dalje slave ili obilježivaju 10. aprila 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Aloizijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.