Grad Split nastao je kao brend ekstenzija Dioklecijanove palače, iako ne manjka ni onih koji bi kazali da je začet kao metastaza oko carske vikendice. Unatoč tako dugom trajanju, početak dvadesetog stoljeća dočekao je kao oveće selo čiji stanovnici pretežno žive od zemlje i mora. Da, naravno, do toga trenutka već smo se mogli pohvaliti bogatom obrtničkom tradicijom, a imali smo i ponešto industrije, no građani su se uglavnom dijelili na težake i ribare koji su se vrlo metodično prezirali.
Upečatljivo svjedočanstvo njihove uzajamne netrpeljivosti ostavio nam je Miljenko Smoje na početku „Kronike Veloga mista“:
„Ribar, beštimadur i proleter, koji do smrti ka najveću vridnost i stečevinu čuva guču na modre rige i kratki kapot od pana šta bi mu ostavjali nakon ča je četiri godine služija carsku marinu, nikako nije moga trpit težaka. Jema poja, vinograde, kuću, koćetu, konobu punu vina, i po dva i po tri prajca u tezi goji, o nedije blagdansku nošnju nosi, sa famijon na misu gre, a u konobu s judima nikad nije seja i popija vrč vina. Neskriknja škrta štirpa težaška!
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Već imate nalog? Ulogujte se
