Postoji u talijanskom jeziku divna izreka: “Acqua in bocca”. Može se koristiti i s uskličnikom i bez njega. Kad je tiha, kao ljubavnički šapat, znači čuvaj našu tajnu. Glasna i prijeteća znači: začepi, umukni, šuti. Doslovno prevedena glasi “Vodu u usta”. Usta puna tečnosti, naime, ne mogu govoriti i izdati tajnu.
Na tu me izreku podsjetio posljednji roman Jurice Pavičića, jednog od samo nekolicine hrvatskih majstora trilera, krimića ili, kako je danas popularno nazivati njegovu književnost, mediteranskog noira. Kad bolje razmislim, Pavičić je jedini ozbiljan pisac krimića u Hrvatskoj koji nije član Akademije.
Pavao Pavličić i Goran Tribuson jesu, a on sigurno nikada neće biti jer Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u svoje redove ne prima pisce koji ne znaju držati vodu u ustima. Zbog toga što ne zna šutjeti na fasadi njegove splitske zgrade pojavila se jutros književna kritika slična onoj kakvom je prošlog augusta ocijenjeno djelo Miljenka Jergovića. Oni koji ništa ne čitaju, književne kritike u Hrvatskoj danas ispisuju po fasadama.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
