Prava je sreća da u Bosni i Hercegovini nije bilo popisa stanovništva još od prije jedanaest godina (a i taj se na kraju pokazao praktično neupotrebljivim – kad su konačno saopšteni, svi podaci bili su zastarjeli), inače bi se i najpouzdaniji i najiskusniji statistički stručnjaci za glavu hvatali od mnogobrojnih apsurda.
Otkrili bi, recimo, da u zemlji iz koje je u posljednjih desetak godina otišlo oko pola miliona ljudi, ili svake godine grad tek nešto manji od Doboja, na biroima truli gotovo 350.000 ljudi, a da se u isto vrijeme poslodavci suočavaju sa velikim nedostatkom kvalifikovane radne snage. Kod čitave armije domaćih nezaposlenih ljudi, traže se načini za uvoz radnika iz tamo nekih trećih zemalja, čak iz daleke Azije.
Pametne i odgovorne vlasti izvlačile bi zaključke – ili s tim biroima za nezaposlene nešto nije u redu, ili neko pravi malverzacije brojem onih koji navodno traže radno mjesto, ili velika većina onih sa spiskova uopšte ne želi posao, nego je tu samo zbog sitnih beneficija koje zakon nudi registrovanim u tim ustanovama za zapošljavanje. Ali što bi neko u Bosni i Hercegovini uopšte tražio rješenje za te paradokse kad se već na prvi pogled vidi kako su svi sretni i zadovoljni tim stanjem!
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
