Autonomija univerziteta je ključni uvjet njegova smisla i postojanja. Autoritarnim režimima svih vrsta ona smeta i pokušavaju je smanjiti ili ukinuti. Čak i liberalni sistemi, koji inače zagovaraju ideju autonomije, to ponekad čine tako što dozvoljavaju prevelik utjecaj privatnih vlasnika i korporacija, koji univerzitete – zato što ih financiraju, najčešće kroz projekte – tretiraju kao klijente. Komercijalizacija visokog školstva – naročito intenzivna npr. u Velikoj Britaniji nakon dolaska na vlast Davida Camerona (2010. godine) i u Sjedinjenim Američkim Državama (oduvijek) – pretvara univerzitete u korporacije koje se više bave prikupljanjem i trošenjem novca, izgradnjom novih kampusa i zgrada, sprečavanjem tužbi nezadovoljnih studenata i roditelja protiv njih – nego unapređivanjem kritičke misli, nezavisnog i originalnog, izazovnog mišljenja. Liberalna akademija zagovara autonomiju, ali istodobno se prilagođava (često suprotno načelima slobodnog univerziteta) tržištu, nastojeći povećati zapošljivost svršenih studenata. Ništa loše u tome – sve dok se ne postavi zahtjev da potencijalni poslodavci utječu na to što će se, tko će i kako će predavati. I sve dok se oni programi – npr. studiji stranih jezika, filozofije i općenito humanitistike, sociologije i društvenih nauka, muzike i drame – ne počnu zatvarati jer nisu isplativi.
Također, sve dok se i sam odnos studenata i profesora ne pretvori u odnos klijenata i „onih koji isporučuju znanje“, pa se studiranje i ispitivanje ne svede na to da studenti samo slijede rutinu, a studiranje počne izgledati kao vožnja boba – ni lijevo ni desno, sagni glavu i vozi pa ćeš već stići na cilj. Slijeđenje utabanog i unaprijed zadanog, neizazivanje postojećeg, to je u tom slučaju „vještina“ koju takvi studijski programi prenose na svoje studente, pripremajući ih za isto takvo društvo i takav „svijet rada“: bez inovativnosti, bez mnogo razmišljanja.
Kritičko mišljenje je za takav sistem suvišno, pa se suzbija, jer studenti koji suviše misle i propituju nisu baš favoriti za dobivanje posla u korporativnom svijetu. Nitko ne voli svojeglavne kritičare, ljude koji svoj život ne shvaćaju kao „ispunjavanje kriterija“ i „zadovoljavanje uvjeta“, nego kao vrijeme u kojem se stalno pitaju – zašto, kako, može li bolje? Umjesto kritičkog mišljenja, uči ih se da „rješavaju probleme“, a time se univerziteti pretvaraju u stručne škole. Umjesto „kritičke inteligencije“ time se dobiva „birokratska“, „tehnička“, poslušna struka. Univerzitet je tako nazvan zbog veze sa univerzalnim, dok je ova nova institucija, premda se zove univerzitet, više neka „politehnika“. Bavi se konkretnim i malim, suviše specijaliziranim znanjem, a pritom se hvali kako slijedi „trendove na tržištu“. Kao da je svrha univerziteta da šegrtuje u proizvodnji kadrova za državne institucije i privatne biznise.
Već se sada događa da zbog tog procesa studenti (koji plaćaju visoke školarine) tuže fakultete kad padnu na ispitu, jer u ugovoru kojeg su potpisali s univerzitetom piše da su dužni dati novac kako bi im profesori dali znanje. Događalo se – npr. u Britaniji i SAD-u – da studenti koji padnu na ispitu tuže profesora i fakultet jer su oni, kao, krivi za njegovo (ili njeno) neznanje. Nisu isporučili svoj dio „ugovorne obaveze“. Nastavnici, a naročito uprava univerziteta – nastojeći izbjeći tužbe a time i financijski gubitak – ne ruše nikoga, nego puštaju i one koje ne bi smjeli. Ili onima koji su trebali dobiti tek prolaznu ocjenu – daju odličnu, kako bi izbjegli pritiske i odozdo i odozgo jer, kao, nisu bili uspješni u prenošenju znanja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
