Veli Varoš jedno je od četiri splitska povijesna predgrađa koja se kao potkova naslanjaju na Dioklecijanovu palaču. Smješten je na padini Marjana, od prve vidilice/vidikovca, pa do Matejuške, ribarske lučice zapadno od Rive. Sve do konca Drugog svjetskog rata taj su kvart nastanjivali uglavnom ribari i težaci ujedinjeni siromaštvom, a razjedinjeni cehovskom/esnafskom ljubomorom. Oni koji su živjeli od mora, svojim su susjedima zemljoradnicima zazivali milenijsku sušu ili peronosporu; težaci su, pak, ribarima uzvraćali jednako toplim željama da im neka strašna oluja potopi brodice. Samo su pred bogom i zakonom nastupali zajedno, pokapali su se u iste bratimske grobnice i vrlo srčano sudjelovali u demonstracijama protiv svake vlasti.
S kolikom su strašću njegovali prezir prema poretku, svjedoči i činjenica da su 1912. godine u Plinarskoj ulici osnovali nogometni klub čije ime jasno signalizira ideološke preferencije Varošana. Taj sportski kolektiv kršten je, naime, kao Anarh, a danas je poznatiji pod nešto pitomijim imenom Radnički nogometni klub Split. Dok nitko nije imao pojma tko je Vladimir Iljič Lenjin, Varošani su se kleli u Luigija Luchenija, talijanskog anarhistu koji je 1898. godine turpijom ubio caricu Elizabetu Austrijsku, od milošte Sisi. Radikalizam stanovnika ovoga kvarta lako se može shvatiti znamo li u kakvom su strašnom siromaštvu živjeli. Obitelji s puno djece zbijale su se u nekoliko vlažnih kvadrata potleušica, a tadašnje novine znale su pisati o slučajevima kad bi neko dijete, ostavljeno samo u improviziranoj kolijevci, nasmrt izgrizle pantagane (hrvatski: štakori, srpski: pacovi).
Od svršetka Drugog svjetskog rata broj težaka i ribara počeo se značajno smanjivati, a u Veli Varoš doselila je sirotinja druge vrste, dojučerašnji seljaci iz splitskog zaleđa koji su u grad nahrupili tražeći i nalazeći poslove u Brodogradilištu, Jugoplastici i drugim industrijskim pogonima. Sve se, dakle, promijenilo da bi u suštini sve ostalo isto. Taj se kvart doimao ljupkim samo ako ste ga gledali s dovoljne udaljenosti, zahvaljujući bogu ili sretnom spletu okolnosti što tamo ne stanujete, jer su vaši preci na vrijeme pobjegli. A onda su došle junačke devedesete, s još junačkijom privatizacijom i pretvorbom nečega u ništa. Sva gradska industrija prdnula je u rosu i Varošani su morali izmisliti način kako preživjeti u novim okolnostima. Kao jedinu slamku spasa vidjeli su turizam i sumorna četvrt počela se polako preobražavati u živahnu destinaciju. Gdje su nekoć stajali trošni kućerci bez vode i priključka na kanalizaciju, s električnim vodovima koji su bili razapeti kao tiramole (užad na kojoj se suši rublje), danas stoje butik hoteli koji nude luksuz po mjeri najzahtjevnijih gostiju, a fine dining restorana ima koliko vam srce želi. Izvorni govornici hrvatskoga jezika tamo su, naravno, manjina, i to u broju koji je ravan statističkoj grešci. Ukratko, nekadašnja favela postala je zabavište za bjelosvjetsku elitu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
