Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.
***
Dragi Gorane,
Sve više me podsjećaš na moju mamu.
Kada sam devedesetih dolazio iz Amerike, zaticao sam je okruženu hrpom novina i tjednika koje je danonoćno čitala, izrezivala članke i uz to gledala sve one strašne TV-programe koji su tako uspješno raspirivali mržnju. O čemu god smo razgovarali, uvijek bismo nakon nekoliko rečenica završili na politici. Jako ju je bolio taj rat, taj sirovi nacionalizam koji je na površinu izbacio i dao moć govnima, ta patnja ljudi koju nitko ne može ili ne želi zaustaviti.
Preživjela je izbacivanje iz gimnazije radi ljubavnih pisama koje je izmjenjivala s borcem španjolskog rata, hrabro prohodala partizane, tucala kamen na golim otocima, stisnutih zubi prošla kroz teške godine nakon toga, ali taj dogovoreni rat devedesetih, i ta ljudska kaljuža kojom je odjednom bila okružena, kao da ju je boljela više od svega onoga kroz što je prošla u mladosti.
Vremena su drugačija, nema rata, ali muka na ovim prostorima kao da nikada ne jenjava. Iz svake tvoje riječi osjećam kako te boli to u čemu živiš, i što je možda najgore, i kod mame je to bilo, što te pri tome izjeda sumnja da ta mučna priča možda nikada neće imati happy end.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











