Rasprava o seriji “Adolescence”, o kojoj smo već pisali, ne prestaje. Jedna psihoterapeutkinja koju pratim na Instragramu je u postu (koji je kasnije morala više puta da pojašnjava) insistirala na tome da ni emodžiji ni društvene mreže nisu glavni problem zbog koga gubimo svoje tinejdžere; da su roditelje ranije plašili Elvisom Prislijem pa video-igricama i da je potrebno – pardon, neophodno – da kao roditelji postavljamo teška pitanja i očekujemo još teže odgovore. Stoga je “Life List”, zašećerena limunadica sa srećnim krajem, u filmskom smislu potpuno suprotan svemu što je “Adolescence”, došao u pravi čas, da nam pokaže kako se to radi.
Kao i sa “Adolescence”, spoileri nisu preterano važni, ali ako niste gledali film – pogledajte pre čitanja ovog teksta, da ne kažem – pogledajte svakako. Film je navodno među najgledanijima, ako ne i najgledaniji, na Netfliksu. Komentari kritičara kreću se u rasponu od “o, ne, i bogati plaču” do, ipak, teze da film nosi moćne poruke upakovane u roze celofan. Potpisnica ovih redova će citirati Timona i Pumbu iz “Kralja lavova” (a nije slučajno, jer i crtani je pun važnih pitanja o gubitku i odnosu roditelj–dete): slimy but satisfying.
Iskoristite veliku akciju na Velikim pričama, registrujte se i čitajte besplatno tokom uskršnjih i prvomajskih praznika.
Već imate nalog? Ulogujte se
