Nedavno sam nakon više od trideset godina gledao film “Valter brani Sarajevo”, a pucnjava na mom kompjuteru privukla je pažnju devetogodišnjaka pa je sjeo pored mene da vidi što ja to gledam. Bili su mu zanimljivi akcijski prizori pa sam mu morao prepričati o čemu se u filmu radi. Nije to bio lak zadatak, jer priča o lažnom i pravom Valteru je prilično zavijena, ali nekako sam mu uspio objasniti osnovni zaplet, kontekst Drugog svjetskog rata i sarajevskog tajnog otpora pa smo zajedno odgledali drugu polovicu filma.
Zbog ne tako davne posjete Berlinu i Amsterdamu, prije svega posjete Memorijalu Holokausta i Muzeju Ane Frank, devetogodišnjak je brzo pohvatao konce priče i nije mu trebalo objašnjavati tko su u toj sarajevskoj zbrci naši.
I tako smo se prilično dobro zabavljali gledajući kako Valter, Zis i Suri kradu njemački vlak pun goriva i kako u maniri Jamesa Bonda lepršavom lakoćom poubijaju sve njemačke vojnike na njemu. Nije to daleko od crtanog filma, pomislio sam gledajući devetogodišnjaka kako otvorenih usta gleda partizanski film, a onda su trojica odvažnih junaka otkačila lokomotivu od preostatka vlaka pa je nedugo zatim pustila da se niz padinu sjuri prema vagonima i prilikom sudara prouzrokuje golemu eksploziju.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
