Rusiju je teško i voljeti i ne voljeti, ali ju je nemoguće istinski razumjeti

Prvi, a možda i zadnji Rus sa kojim sam iskapio flašu votke bio je student filmske režije sa kojim sam prije dvadesetak godina dijelio hotelsku sobu na studentskom festivalu u Łódźu. Možda je to bio i prvi Rus kojega sam ikada upoznao i bilo je pomalo nadrealno zateći ga kako sjedi sam za malim stolom i pije, kao da nije došao iz stvarne Rusije već one iz kafanskih priča. Onako pripit od srca se razveselio slavenskom bratu i pomalo prezrivo odbacio mogućnost da komuniciramo na engleskom. „Mi Slavjani“, ponavljao je i nastavljao govoriti na svom slavenskom jeziku, od kojeg sam razumio samo to da mi nema dizanja od stola dok se flaša ne isprazni. Pa sam zato, kako je vrijeme odmicalo, pio sve brže i sve više ne bih li što prije izašao iz te sobe i pobjegao što dalje od pijanog Rusa u njoj.

Kada sam se kasnije te večeri vratio u sobu, moj je ruski cimer već spavao. Legao sam u svoj krevet i ubrzo zaspao, a kad sam u zoru otvorio oči, vidio sam Rusa kako podno mog kreveta radi sklekove. I pomislio da sam se na putu od opijenosti do mamurluka našao u nekom bunilu te brže-bolje zaspao nazad. Kada sam se nekoliko sati kasnije opet probudio, Rusa više nije bilo u sobi, a način na koji je bio pospremljen njegov krevet, a njegove stvari posložene u ormar, podsjetio me je na očeve priče iz vojske. I shvatio sam da one sklekove nisam sanjao te da je ovaj mladi filmaš zaista bio vojnik. Koji uvečer pije votku, a u zoru izvodi vojničke vježbe.

Iako smo bili cimeri, narednih smo se dana mimoilazili jer dok sam ja do kasno spavao, preko dana gledao filmove a noćima ispijao pivo sa studentima režije iz raznih dijelova svijeta, Rus je ustajao zorom i rano lijegao. Nekoliko sam ga puta presreo u gradu, posve trijeznog i, činilo se, usred duge šetnje. I on me je obično srdačno pozdravio, uz smiješak mi nešto objasnio, i produžio svojim putem.