Među svim dječjim usklicima, prozivkama i tužbalicama, vjerovatno je najoriginalnija ona koja glasi “pobila se tuča”. Šta se desilo? Pobila se tuča. Ko je počeo? Pobila se tuča. Šta radite ovdje (na Agori okupljeni)? Pobila se tuča.
Formulacija je višeznačna i predstavlja “lukavstvo uma”. Duhovita je i lucidna ali ne samo to. Pitanje koje se uvijek postavlja, na igralištima, dvorištima, u školi glasi “ko je prvi počeo, ko je kriv?”
I djeca kao djeca, našla su način da se izvuku iz tog problema – niko nije počeo, tuča je počela, tuča se pobila, a njeni direktni činioci zapravo su obični statisti.
Podsjeća na čuveni aforizam Aleksandra Baljka po kojem se i zove njegova zbirka – “Rat je prvi počeo”. Ipak, ona je i više od toga jer daje tuči metafizički status, daje joj vječnost i postojanost – tuča će se uvijek pobiti, tuča je uvijek realnost i tuču niko ne započinje, već s vremena na vrijeme neko biva u nju uvučen. Psi laju, a tuče se pobiju.
U jednoj drugoj, a opet sličnoj, disciplini, takođe pokušavamo da se orijentišemo, da se pronađemo, da napravimo koordinatni sistem. Nažalost, koliko god politički teoretičari ponavljali da je podjela na ljevicu i desnicu prevaziđena, koliko god bili svjesni da se političko “igralište” zakomplikovalo, da odavno nije dvodimenzionalno, nekako se stalno vraćamo na te bazične pojmove.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
