Inside Out
Kultura Psihologija

Zašto je toliko važan film “U mojoj glavi”?

Drugi deo filma nam daje nadu da se možemo vratiti sebi čak i kada nam radost pobegne u najudaljenije delove ličnosti i kada izgleda da su sve veze prekinute

Inside Out Jedna od recenzija pogodila je suštinu – da roditelji vode decu u bioskop i izlaze plačući, ne plačući nego ridajući, a deca baš i ne kapiraju zašto / Pixar Animation Studios - Walt D / AFP / Profimedia
jul 28 2024, 05:00

Podeli

Inside out, ili “U mojoj glavi” – prvi deo – snimljen je 2015. Trebalo mi je da opet proverim ovaj podatak jer je upravo toliko dugo ovaj film deo naše kolektivne svesti, našeg psihološkog univerzuma i alatka u našoj psihoterapijskoj kutiji sa alatima, ne samo kada radimo sa decom nego i sa odraslima. Te, 2015.godine, moja deca su imala godina otprilike kao Rajli tada; jedna od recenzija pogodila je suštinu – da roditelji vode decu u bioskop i izlaze plačući, ne plačući nego ridajući, a deca baš i ne kapiraju zašto. Eh, zašto: sećali smo se svog detinjstva i svega što smo dobili i što nismo dobili, svega što tad nismo znali a sada znamo; svega što bi nam možda pomoglo da budemo srećnija deca i bolji roditelji. Sećate li se kako u prvom delu roditelji očekuju od Rajli da bude nasmejana i da se naizgled lako nosi sa selidbom samo da bi njima bilo lakše? A nisu loši roditelji. E pa, to smo manje ili više svi mi; takođe smo, manje ili više, svi mi oni koji zaista vole svoju decu – i svoju unutrašnju decu – ali ne umemo da zadovoljimo ni svoje ni njihove potrebe, jer nas niko nije naučio. Za nas je Inside out bio revolucija, a za našu decu, nadam se, nešto sa čime žive prirodno, kao sa smart telefonima, kućnim ljubimcima i pasošima sa kojima se granice prelaze bez puno cimanja. Razmišljamo o emocijama, uspomenama, sržnim konstruktima ličnosti, filmovi se snimaju o njima, tekstovi se pišu, ne pipamo u mraku. Reči kao radost, ljutnja, tuga  strah, postaju deo našeg svakodnevnog rečnika. Suština emocionalne regulacije je zapravo prosta: da prepoznamo šta osećamo i zašto to osećamo – da bismo znali šta sa time da radimo, ili da bismo znali da možda i ne moramo da uradimo ništa.

Prvi deo filma je šarmantno i najavio drugi, onom čuvenom rečenicom da Rajli puni dvanaest godina i šta bi moglo da se desi? Može da se desi mnogo toga i detinjstvu i pubertetu, sasvim u neskladu sa onim idejama uz koju smo rasli – ‘’i mi smo bili deca, pa šta nam fali’’ ili ‘’u moje vreme nije bilo puberteta’’.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price