Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Visokoprepodobni Petroviću,
Ovaj sam raskošni naslov otkrio u jednom krimiću divnog ruskog pisca Borisa Akunjina i neobično mi se dopao. Odmah sam znao da ga moram upotrijebiti u našoj prepisci.
Nakon što si ispovijedio kako si dobio svoje zloglasno ime Draža, red je da i ja tebi ispričam otkud meni ovo što ga dijelim s najgorim krvolokom koji je ikad živio u našim krvlju natopljenim krajevima. Nisam ga, jasno, dobio od toga čudovišta. Naslijedio sam ime od svoga dida. Po onome običaju, dosta čestom u našim krajevima, da najstariji sin svoga najstarijeg sina mora nazvati po ocu, u mojoj se obitelji generacijama unatrag izmijenjuju Ante, Mate, Ante, Mate. Mene je dopalo Ante i mislim da sam mogao i gore proći.
Mate mi je tako mrsko da sam se jedini drznuo iznevjeriti tradiciju čiji se početak gubi u maglovitim dubinama vremena. Svome sinu dao sam ime Andrija, a ćaću je to tako potreslo da se donekle umirio tek kad je moj brat dobio sina i nazvao ga po njemu.
Da se vratim na domaće izdajnike. Moj did Ante, u selu poznat i kao Šanto, imao je brata Ivana koji je bio ustaša i kojemu se četrdeset pete zametnuo svaki trag. Jednako je tako imao i brata Nikolu, partizana. On sam se kratko prije rata oženio, u rujnu četrdeset prve dobio je prvog sina, moga ćaću Matu, i odlučio Drugi svjetski rat gledati s tribine. Bila je to jedna od rijetkih razumnih odluka u njegovom životu. Bio je, ne znam kako bih to drugačije rekao, budala. Krupan muškarac velike tjelesne snage, često i rado se tukao. Iz gostionice bi se nedjeljom navečer obično vraćao raščupan, krvavog nosa i razderane košulje.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
