Uvek me identično iznenadi kada vidim naše pokušaje da iz ugla mirne civilizacijske kolotečine procenjujemo mentalno zdravlje ljudi koji se vrate iz rata sa posttraumatskim poremećajem. Zvuči gotovo ironično koliko smo sigurni u svoje sudove, kao da iz svakodnevne udobnosti možemo da zaključujemo šta znači živeti pod stalnom pretnjom smrti. Mi sedimo u kafićima, u redovima u supermarketu, u svojim urednim kancelarijama, i komentarišemo njihovu „disfunkciju“, dok oni promišljaju kako je moguće da se čovek uopšte ne plaši drugih.
Erih From lepo primećuje da je „normalno ono što se uklapa u društvene potrebe, a ne nužno ono što je zdravo“. I upravo to radimo. Patologizujemo iskustva koja ne razumemo, jer remete naš osećaj sigurnosti. Lakše je nazvati nekoga poremećenim nego priznati da život ume da bude neshvatljivo okrutan.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











