Od Jugoslavije su, objektivno, ostala tek 255.804 četvorna kilometra, izbrazdana granicama, zaposjednuta novim državama – s bitno unaprijeđenom komunikacijskom mrežom (osim željeznica) i podjednako bitno unazađenom industrijom. U skladu s aktualnom (geopolitičkom, ustavno-pravnom, pa i patriotskom) modom, novotvorbe su pretežito ustrojene kao nacionalne države – s neizbježnim izuzetkom BiH (koja, zapravo, i nije ustrojena). A nacionalna pak država u jednostavnome, no nužnom obratu za legitimaciju prvenstveno potrebuju državnu naciju (kako to povijesna praksa pokazuje).
Te se pak (etničke) nacije, premda po samorazumijevanju prastare (takorekuć oduvijek postojeće), politički mukotrpno snalaze u svojem državotvornom nastajanju. Ne samo zbog (nacionalizmu svagda omiljenih) vanjskih neprijatelja, nego i zato što se stalno spotiču u svakidašnjem susretanju s psihološkim, političkim, emocionalnim, socijalnim slojevima identiteta svojih pripadnik(c)a. Neki su od tih slojeva kod mnogih i osobno i socijalno vezani uz prošlost koja je, svim suvremenim razlikama i ideologijama unatoč, jedinstvena – jugoslavenska.
Ta je prošlost i dalje višestruko djelotvorna – od traume zbog krvavoga nastanka/nestanka državnih tvorbi, preko svjetonazorskih opreka (jer se Jugoslavija u mnogome povezuje s realsocijalizmom/komunizmom) do nostalgičnoga slikanja bolje prošlosti. Već i zbog karakteristične spoznajne naivnosti nacionalistički su se ideologemi ubrzo nasukali na realnost. Jer, po pretpostavci na kojoj su zasnovani narodi su se formirali posredstvom jezika da bi se potom (“dugotrajno i mukotrpno”, u uobičajenoj redakciji nacionalne povijesti) dovinuli do političke razine nacionalne države (kojom se, u široko populariziranoj plošnoj interpretaciji Hegela, dospijeva svjetsku povijest).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
