Mnogi će danas, 36 godina kasnije, argumentirati da socijalizam, zapravo i nije bio toliko loš. Barem u nekim aspektima, na primjer radničkim pravima, stambenoj politici ili besplatnom i kvalitetnom javnom zdravstvu. Ali, uz sve ostalo što taj društveni sustav nije imao (a bilo je toga itekako, od političkih sloboda nadalje) posebno se ističe praktično potpuni nedostatak mogućnosti da se ostvari “američki san” – da se s neobećavajuće startne društvene pozicije čovjek svojim trudom i poduzetnošću uspne do velikog bogatstva i ugleda.
Evo, recimo, u hrvatskom zdravstvu u vrijeme socijalizma se na preglede čekalo toliko da nitko to nije spominjao kao problem. Danas se na ultrazvuk dojke čeka u prosjeku 139 dana. Kolonoskopiju stotinjak. Na redovne onkološke kontrole oko 150. Na prvi pregled kardiologa 443 dana. Normalno, to je samo ako nemate para – kod privatnika se pregledi odrađuju u najkraćem roku. Cijena? Sitnica!
Ali, kad bi u vrijeme socijalizma jedan završeni automehaničar mogao, recimo, kupiti dvorac povijesne grofovske obitelji Pejačević u Osijeku? Kako bi, za vrijeme nenarodnog režima, došao do toga da u Zagrebu gradi najveći i najsuvremeniji onkološki centar u regiji? Nikako, naravno, ali u kapitalizmu je “američki san” moguć i na dohvat ruke svima, samo ako su dovoljno vrijedni i poduzetni. Dobro, uz još poneku kvalitetu.
Preokret za vrijeme Sanadera
Kad je završio automehaničarsku školu Ivan Rajković vjerojatno nije zamišljao da će jednom biti na čelu velikog carstva u – zdravstvu. Položio je ispit za profesionalnog vozača i taksirao u Zagrebu snivajući bolja vremena. Nakon što je supruga Ivanka završila studij medicine, par se seli u Čakovec, a Ivan novac zarađen taksiranjem ulaže u ugostiteljstvo. Navodno mu je dobro išlo dok nije počeo rat.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
