Evo, i u Hrvatskoj se počelo debatirati (zasad još, srećom, utiho) o tome treba li se dobna granica za stjecanje glasačkog prava spustiti s 18 na 16 godina. Jer, kao, mladi su danas zreliji, informiraniji, osvješteniji, bla, bla…
Pa majketimile, ja sam sa 16 bio potpuno uvjeren da ću biti advokat, i to ne bilo kakav, nego već s 30 najbogatiji u federaciji, The Fucker Himself! S 18 sam nakratko mislio da ću biti dramaturg, ali me je ekipa iz naše amaterske kazališne družine uvjerila da sam rođeni glumac, u što sam onda i sâm povjerovao, štoviše i iskreno vjerovao sljedećih nekoliko godina. S 19 sam, poslije lijeno odsluženog vojnog roka, bijesno napustio roditeljski dom i postao – pomoćni radnik u skladištu Tvornice tekstilnih strojeva i mjernih uređaja, a s 20 sam kroz gradsku rubriku Večernjeg lista ušao u novinarstvo i dosmrtno življenje od ispisivanja rečenica.
Hej, ali sa 16 sam znao barem tko je napisao “Proljeća Ivana Galeba” i što je “višak vrijednosti”, mahnito sam ispunjavao križaljke, počinjao shvaćati zašto i kod nas punk može imati smisla, već znao cijeli “The Dark Side of the Moon” napamet i povremeno iskreno tugovao što u skromnom radničkom domu mojih roditelja nema nijednog sveska Opće enciklopedije JLZ-a, da sad ne nabrajam dalje. Na (crkvenom!) katoličkom vjeronauku dotad sam već odavno odslušao sve što mi se dalo slušati, pa i više od toga, tako da smo se Gospod i ja u miru razišli do daljnjega, krenula su i prva interaktivna iskustva seksualne naravi… I, shvatili ste, sa 16 godina u gubici i guzici, jasno je – pojma ja blagog o stvarnom životu još nisam imao!
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se