Kakva sreća da je najbolja muzika u istoriji pravljena baš kada si ti imao petnaest godina! I kakva sreća da se najbolji fudbal u istoriji igrao baš na prvom Svetskom prvenstvu koje si ikada odgledao celo, od početka do kraja.
Sve posle toga bilo je samo imitacija, zar ne? Nekada bolja, nekada malo dosadnija, ali zakleo bi se da je taj Mundijal u Sjedinjenim Američkim Državama, te 1994, bio za koplje iznad svih.
I onog prethodnog se sećaš, naravno, ali više po iscepkanim fragmentima: kako su nas na početku tukli Nemci i kako su te tešili da to ne znači da je kraj, i kako ga je Jozić dao grudima i kako savezni kapiten nije voleo Deja, i crnobelog televizora na terasi u Sutomoru na kojem gledaš penale protiv Argentine i posle toga te ujak, vlasnik crvenog renoa pet, opet teši da nije kraj.
„Nemoj da plačeš, osvajamo Evropsko, brzo će to“, rekao je Dragan Mišić, pamtiš kao danas, a za dve godine nije bilo ni Evropskog, ni te zemlje, ni zajedničkog gledanja utakmica, a onda više nije bilo ni Maradone, što ćeš, u perspektivi, osetiti kao najveću tugu od svega pobrojanog.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
