Jedna od bazičnih psiholoških potreba prema Džefriju Jangu, tvorcu šema terapije, je ona za predvidivošću. Vidi se već kod novorođenčadi; zato nam je toliko važno da bebe uobročimo i da spavaju uvek u isto vreme; vidi se i kasnije, kod todlera ili dece školskog uzrasta.
Pokazuje koliko nam je važno da razumemo veze među događajima i stvarima u našem svetu, unutrašnjem i spoljašnjem; šta sledi, šta je uzrok čemu, na šta i na koga se možemo osloniti? Šta možemo da očekujemo da se desi sledeće? Koliko kontrole imamo nad time?
Naš mozak stalno vapi za informacijama koje mogu da omoguće ovu vrstu predviđanja; kada nam je ova potreba nezadovoljena, nesigurni smo, zabrinuti, a ponekada i traumatizovani.
Kao dete, uvek sam opažala razliku između mamine i tatine strane porodice: mamini su živeli, odvajkada, u Žarkovu, i tu se slabo šta menjalo. Znalo se – i dan danas se zna – kako se slavi slava, naročito ona seoska, kada se seje njiva, kada se hrane a kada kolju kokoške, kako se sprema žito, u koju srednju školu se upišeš posle osnovne (Trinaestu, naravno). Nekada je delovalo rigidno, a nekada umirujuće.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











