Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Ne bih ja, dragi Basara,
smio govoriti o vjeri. To bi mi trebalo biti zabranjeno, i to tako što bih govor o vjeri drugih (katolika, pravoslavnih, muslimana, ovom je prilikom svejedno) morao braniti samom sebi. Ali nekad mi se zaneda poštovati vlastitom voljom izdane zabrane, pa tako i sad, dok čitam kako ti naša prijateljica javlja, znam i koja, o vjerujućim ženama i muškarcima, gnjevnim zbog crkvene osude Vukašina Milićevića i Blagoja Pantelića, a istovremeno nasmrt prepadnutim, jer, prema presudi, jednom kada umru neće biti opojani.
Duše će im, dodaješ ti, parafrazirajući Principove riječi, lutati po Beču i plašiti gospodu. Ti se s tom stvari, kao kršćanski vjernik, gorko zajebavaš. I mislim da imaš pravo. Ali ono što mene iznenađuje, a možda bih rekao i da me plaši, jest da vjerujući muškarci i žene o kojima naša prijateljica govori istovremeno osjećaju gnjev zbog odluke vrha crkvene zajednice kojoj pripadaju, i strah od jednog naročito neugodnog detalja u toj odluci. Nema opela za Vukašina i Blagoja! Ili: neće ga jednog dana biti! Meni se čini da njihov strah nije stvar vjere – neka mi oproste ovo što govorim – nego je taj strah stvar praznovjerice.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
