Balavander iz Mercedesa

Kad sam krenuo u srednju školu, prapovijesne 1978., srijedom bih se iz popodnevne smjene kući vraćao barem pola sata kasnije nego ostalih dana. Stajao bih i šetuckao usitno ovamo-onamo između Nebodera i hotela “Dubrovnik”, tamo gdje se Gajeva širi i izlijeva na Jelačić plac, tadašnji Trg Republike. Na tom su se mjestu, između hotelske kavane i knjižare u kojoj su se prodavale i gramofonske ploče, svake srijede oko sedam okupljali momci s motorima. Svega je tu bilo, od do bola ulaštenih Jawa i MZ-aca, sve do ponekog Suzukija, Yamahe, BMW-a, Moto Guzzija i Kawasakija. Svi su, naravno, bili ugašeni i osovljeni na nogare, a po strani je uvijek stajao jedan milicajac u uniformi i, vjerojatno, još poneki u civilu. I nikad nije bilo ni najmanjeg belaja: momci bi došli, parkirali motore i povukli se u stranu, puštajući sve nas znatiželjnike i zavidljivce da napasamo oči. Ja sam se napasao, još pamtim, kao ona krava maloga Jože Broza djeteline, kad sam tamo prvi put u životu vidio Kawasaki Z1000, s nevjerojatno odignutim stražnjim blatobranom. Danas je to ljuti retro, ali u ono doba izgledalo je turboavangardno.

Zinuo je i moj razredni kolega Željko, koji me je i navukao na ta kratka predvečernja hodočašća srijedom, ali njegove su pobude bile bitno različite od mojih: on se palio na performanse svih tih motocikala (znao je sve o svakome, do zadnjeg detalja, iz tadašnjih časopisa) a mene je privlačio jedino – dizajn. Preciznije rečeno: izgled. Jednostavno, fascinirale su me te aerodinamične linije i blještavilo kromiranih cijevi i… Ne znam, ne pamtim više (a i ne da mi se sad pretraživati) ali čini mi se da je Kant u “Kritici čistog uma” zapisao da je jedini stvarni smisao umjetnosti – “bezinteresno sviđanje”. E, tako je moj odnos prema motociklima izgledao tada, a nije bogme nimalo promijenjen ni do danas.