S vladikom u Herceg Novom

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Petroviću, legendo

Ponovno sam bio u crnogorskom primorju, treći put ovog ljeta, i ovaj put je bilo najgore jer je turistička sezona na vrhuncu. Kako putujemo južnije, svega je previše. Previše betona, previše automobila, previše fast foodova, sushi barova i Balkan grilova, previše napuhanih krokodila koje očevi nose pod rukom iscrpljeno se vraćajući s plaže. Jadranska magistrala, jednom ponos jugoslavenske cestogradnje, postupno se sužava, usporava, pretvara u vijugavi, neprohodni sokak, dok se promet na njoj sasvim ne zaustavi. Nema dalje. Granica.

Kilometrima prije granice u ovim našim krajevima mene počne hvatati nemir od limenih kućica s državnim grbom i glupih pitanja birokrata sa sadističkim sklonostima. Dugo sam mislio da su od postjugoslavenskih graničnih službenika oni hrvatski najgore drkadžije, do zgode prije nekoliko godina kad su me oni srpski četiri sata držali na prijelazu Bogojevo. Bez jedne jedine riječi objašnjenja, samo da hodam uz cestu i šutiram kamenčiće razmišljajući kojim sam tekstom uvrijedio predsjednika Vučića.

Ni crnogorskim graničarima se ne žuri, ali nema u njima, čini mi se, nikakve zle namjere. Oni su samo Crnogorci, treba im više vremena nego drugima. Netko mi je, osim toga, kazao da im je oprema loša, skeneri im malo rade, malo ne rade. Na tenderu za skenere pobijedio je valjda neki kum od šurnjaje Mila Đukanovića. Kad ti skeniraju sliku iz putovnice, na ekranu se ponekad tajanstveno pojavi slika Hello Kitty.

Srećom, ovaj su me put vozili lokalci koji poznaju teren, iskusna švercerska ekipa, pa nismo udarili na Debeli brijeg, gdje svi luzeri prelaze granicu, već smo išli okolo, na Vitaljinu. Et voila! Već kad sam pomislio da nikad nećemo stići, Herceg Novi se u svoj svojoj ljepoti iza jednog zavoja nenadano prostro pred nama.

Došao sam zbog promocije posljednjeg romana vladike Grigorija, “Stranac u šumi”, o njegovim monaškim godinama u Ostrogu i Tvrdošu. Promocija se održavala u dvorištu Andrićeve kuće, pred zapanjujuće mnogo svijeta. Nije to, moj Dragoljube, kao kad ti i ja imamo promociju knjige u čitaonici gradske biblioteke, pored oštećenog gipsanog poprsja Đure Jakšića, pa nam dođu samo dvije penzionisane profesorice srpskog i jedan neoprani bivši politički zatvorenik, s neodoljivim prijedlogom da napišemo roman o njegovom trnovitom životnom putu.