“Oluja” i “1995.”, godina koja se vraća

Svaki Hrvat, uključujući i loše poput mene, a o hrvatskim Srbima da i ne govorimo, ima domoljubnu dužnost sjećati se gdje je bio toga dana, ujutro 5. augusta 1995., baš kao što svaki istinski patriot u SAD-u svojim sinovima i unucima s ponosom govori gdje se zatekao 11. septembra 2001. kako bi se priča dopunjavala, dorađivala, fino brusila i ponešto nakitila

Kraj: 16. maj 1992. u 5 časova i 53 minuta…

Prilike na aerodromu Bihać u proleće 1992. godine sve više su podsećale na Sajgon 1975. godine - avioni sa istoka su iskrcavali pešadiju, a na bezbedno su odlazile porodice starešina JNA. Bližio se trenutak odluke šta učiniti sa aerodromom, jer Beograd je bio glavni grad nove države tzv. treće Jugoslavije, a Bihać je bio negde tamo daleko...

Moje sjećanje na “Oluju”

Pred očima su mi slike od hrvatske ruke ubijenih, slika Save Lavrnić (92), najstarije postolujne žrtve koju sam s kolegama iz Hrvatskog helsinškog odbora pronašao. Moram o tome pisati. Bez ovoga svjedočanstva moja bi knjiga života bila nepotpuna, možda i promašena

Oluja koja je vikala “vuk”

Upozorenja su, kao u onoj o dečaku koji je vikao "vuk", ovog puta bila tačna, samo što nas više nije bilo briga. Ovog puta je bilo ozbiljno, ali zar to isto nisu govorili svakog dana u prethodnih pet-šest leta?