Bila je ovo vraški dobra sezona Partizana. Možda će zvučati kao fraza, možda kao patetika, ali realno, da je netko Partizanu na početku sezone ponudio ulazak u playoff, objeručke bi ga prihvatio. Iza njih su nakon regularne sezone ostale i generalno bolje i bogatije momčadi tako da je s te točke gledišta cilj ispunjen. Problem je onaj osjećaj koji će igrače, trenerski stožer i navijače neko vrijeme progoniti, osjećaj da se moglo čak i više, osjećaj da se na neki način došlo u Rim a nije vidjelo Papu. Kada uzmeš dvostruki skalp Realu u Madridu, a na kraju izgubiš seriju, osjećaj da ipak nisi odradio posao do kraja a možda si mogao ili trebao, naprosto mora visjeti nad glavom. U pobjedničkim euforičnim momentima apetiti i očekivanja rastu i ulazak u top 8 više nije dovoljan. Samim time i razočaranje kada se ne uspije na kraju bude veće, a nema baš puno stvari u svijetu sporta gorih od neispunjenih očekivanja.
Kaže se da različiti stilovi znače pravu bitku i zato je ova serija Reala i Partizana obećavala. Partizan je u playoff ušao kao najbolji napad Eurolige dok su Madrižani u regularnoj sezoni imali drugu najbolju obranu lige. Bilo je jasno na kojim krajevima parketa će se onda lomiti koplja. Real je u seriju ušao kao favorit, imali su prednost domaćeg parketa, na papiru su bolja momčad, veteranska su družina s puno velikih utakmica u nogama i u DNA-u te ekipe je utkan šampionski know how. Međutim, tko god je pomno analizirao dvije utakmice iz regularne sezone, znao je da su Beograđani nezgodan matchup Realu. Ta dva dvoboja završila su 1:1, ali Partizan je pokazao da im Real leži te da imaju igru protiv njih.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
