Bila je ovo vraški dobra sezona Partizana. Možda će zvučati kao fraza, možda kao patetika, ali realno, da je netko Partizanu na početku sezone ponudio ulazak u playoff, objeručke bi ga prihvatio. Iza njih su nakon regularne sezone ostale i generalno bolje i bogatije momčadi tako da je s te točke gledišta cilj ispunjen. Problem je onaj osjećaj koji će igrače, trenerski stožer i navijače neko vrijeme progoniti, osjećaj da se moglo čak i više, osjećaj da se na neki način došlo u Rim a nije vidjelo Papu. Kada uzmeš dvostruki skalp Realu u Madridu, a na kraju izgubiš seriju, osjećaj da ipak nisi odradio posao do kraja a možda si mogao ili trebao, naprosto mora visjeti nad glavom. U pobjedničkim euforičnim momentima apetiti i očekivanja rastu i ulazak u top 8 više nije dovoljan. Samim time i razočaranje kada se ne uspije na kraju bude veće, a nema baš puno stvari u svijetu sporta gorih od neispunjenih očekivanja.
Kaže se da različiti stilovi znače pravu bitku i zato je ova serija Reala i Partizana obećavala. Partizan je u playoff ušao kao najbolji napad Eurolige dok su Madrižani u regularnoj sezoni imali drugu najbolju obranu lige. Bilo je jasno na kojim krajevima parketa će se onda lomiti koplja. Real je u seriju ušao kao favorit, imali su prednost domaćeg parketa, na papiru su bolja momčad, veteranska su družina s puno velikih utakmica u nogama i u DNA-u te ekipe je utkan šampionski know how. Međutim, tko god je pomno analizirao dvije utakmice iz regularne sezone, znao je da su Beograđani nezgodan matchup Realu. Ta dva dvoboja završila su 1:1, ali Partizan je pokazao da im Real leži te da imaju igru protiv njih.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
