Napomena uredništva: Ovaj tekst prvi put je objavljen u vreme Obradovićevog Partizana. Povodom njegovog povratka u Panatinaikos, klub u kojem je osvojio pet Evroliga, vraćamo ga jer i dalje najbolje objašnjava kako razmišlja najveći trener evropske košarke u istoriji
Igralo se 21. kolo Eurolige i Partizan je počinjao svoj zadnji napadački posjed prvog poluvremena protiv Crvene zvezde. Sat za napad počeo je odbrojavati 24 sekunde. Željko Obradović je prvo gestikulacijom rukama poput brižnog roditelja pozvao ekipu na strpljenje i smirenost, a onda je poput generala na bojnom polju signalizirao akciju i stao raspoređivati trupe. Vojnik Zach LeDay odlutao je iz zamišljene formacije što je Obradovića natjeralo da uđe dva koraka u teren a onda kombinacijom zvižduka, riječi i pokreta rukama LeDaya vrati u stroj.
Taman što se LeDay vratio tamo gdje je na početku akcije morao biti, u desnom korneru, Kevin Punter je otpočeo Partizanovu akciju. I gle čuda, spletom okolnosti ili možda ne, lopta je u nastavku akcije završila upravo u rukama LeDaya koji zabija otvorenu tricu i Partizan na odmor odlazi s plus 8.
Niko ne voli kada se Žoc naljuti, ali…screenshot
Postoje ti momenti u sportu koje će svaki sportski zaljubljenik lako prepoznati, takozvani dodiri klase nakon kojih ti ne preostaje ništa drugo nego se blago nasmiješiti, aplaudirati ili u sebi promisliti „kakav majstor“. Za nekoga je to no-look lasersko dodavanje Nikole Jokića u korner za šutera. Može biti i jednoručna backhand paralela Rogera Federera koja je protivnika ostavljala ukopanog. Za trećeg je to kombinacija desni hook – desni aperkat kojim je Mike Tyson uspavljivao suparnike. Meni je, na primjer, dodir klase teledirigirana lopta Aljoše Asanovića za Davora Šukera protiv Francuske 1998. A kad sam već privatizirao ove redove, dodir klase mi je i Obradovićevo raspoređivanje LeDaya u korner.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
