Možda će neki navijači Manchester Uniteda smatrati da je ovo što sada čitate nepravedno prema njima i njihovoj ljubavi prema klubu, ali vjerujem da će većina shvatiti poentu. Nije stvar u tome da veliki jedu male, to je sasvim normalno, to fudbalska verzija prirodne selekcije, to je lanac ishrane koji i ne mora biti pravedan. Ali jednom kad dođeš na taj Wembley, i to nakon što si u zadnjih desetak godina sa svojim klubom proživio bukvalno katastrofu i skoro gašenje, pa se još vratiš sa 3-0 na 3-3, pa mora li baš biti tako da zabiješ i četvrti i da ti ga poništi VAR radi centimetra ili dva? Mora li, jebemu, kad već mriješ, da mriješ tako što će te, umjesto da ti zabodu nekakav mač u srce i prekinu ti muke, rasporiti i polako te ubadati strelicama za pikado, jednom, pa još jednom, pa još jednom?
Eto izgleda da mora.
To što su navijači Coventry Cityja prošli u zadnjih dvadesetak godina je za veliku Veliku priču a ne Fudbal ponedjeljkom, ali spomenimo da su, između ostalog, nakon 34 godine u društvu najboljih proklizali do donjeg dijela League 2, zamalo se ugasili i utakmice umjesto na svom novom stadionu morali igrati u Birminghamu jer ga nisu mogli platiti. Mogli su i trebali su hladno izgubiti polufinale od Uniteda s tri razlike, možda zabiti taj počasni gol da se razvesele, i prošli vikend upamtiti kao sjajni izlet na najveći engleski stadion. Ali ne, morao se upetljati istorijski povratak, pa još nije moglo da stane na tome, nego daj i milimetarski ofsajd, kojeg golim okom – kako ono ispričaše, samo “jasne i očite pogreške” – nema teorije da bi vidio bilo ko, niti je, da se ne lažemo, bila pozicija koja je donijela prednost napadaču.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
