Možda će neki navijači Manchester Uniteda smatrati da je ovo što sada čitate nepravedno prema njima i njihovoj ljubavi prema klubu, ali vjerujem da će većina shvatiti poentu. Nije stvar u tome da veliki jedu male, to je sasvim normalno, to fudbalska verzija prirodne selekcije, to je lanac ishrane koji i ne mora biti pravedan. Ali jednom kad dođeš na taj Wembley, i to nakon što si u zadnjih desetak godina sa svojim klubom proživio bukvalno katastrofu i skoro gašenje, pa se još vratiš sa 3-0 na 3-3, pa mora li baš biti tako da zabiješ i četvrti i da ti ga poništi VAR radi centimetra ili dva? Mora li, jebemu, kad već mriješ, da mriješ tako što će te, umjesto da ti zabodu nekakav mač u srce i prekinu ti muke, rasporiti i polako te ubadati strelicama za pikado, jednom, pa još jednom, pa još jednom?
Eto izgleda da mora.
To što su navijači Coventry Cityja prošli u zadnjih dvadesetak godina je za veliku Veliku priču a ne Fudbal ponedjeljkom, ali spomenimo da su, između ostalog, nakon 34 godine u društvu najboljih proklizali do donjeg dijela League 2, zamalo se ugasili i utakmice umjesto na svom novom stadionu morali igrati u Birminghamu jer ga nisu mogli platiti. Mogli su i trebali su hladno izgubiti polufinale od Uniteda s tri razlike, možda zabiti taj počasni gol da se razvesele, i prošli vikend upamtiti kao sjajni izlet na najveći engleski stadion. Ali ne, morao se upetljati istorijski povratak, pa još nije moglo da stane na tome, nego daj i milimetarski ofsajd, kojeg golim okom – kako ono ispričaše, samo “jasne i očite pogreške” – nema teorije da bi vidio bilo ko, niti je, da se ne lažemo, bila pozicija koja je donijela prednost napadaču.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
