Kako smo postali ovako razmaženi navijači?

Jesu li fudbalski ilitiga nogometni navijači oduvijek bili ovako razmaženi? Ne, nije zafrkancija, to je ozbiljno pitanje. Za sebe volim vjerovati da nisam prestar, ali smio bih se zakleti da se sjećam vremena kada u fudbalu timovi nisu morali biti savršeni da bi o njima govorili kao o dobrim timovima. Ili da barem za njih njihovi navijači navijaju bez da kukaju i nariču svaki put kad im neko pređe centar ili, ne daj Bože, zabije gol. Morao sam malo zaviriti u istoriju, ne zato što je prije sve bilo bolje, nego čisto da se uvjerim umišljam li ja to, ali prije tridesetak ili čak dvadeset godina, nećete vjerovati, bilo je ekipa koji su prvaci postajali sa 70 ili 75 odsto osvojenih bodova. I niko nije držao predavanja o tome kako oni ustvari imaju eto lošu sezonu. Niti je drugo ili treće mjesto značilo da ste katastrofalni. Štaviše, biti drugi ili treći od dvadesetak najboljih klubova u svojoj zemlji, nekad se to smatralo solidnim rezultatom, pogotovo jer ste to pravili u tako jakoj konkurenciji.

Danas kada se igra – u to nemam sumnje – kvalitetom najbolji fudbal u istoriji fudbala, navijači, a u to spadamo i mi novinari, su užasno razmaženi. Dovoljno je da neko izgubi jednu jedinu utakmicu, da se onda taj poraz uzima kao argument zašto “stvari ne funkcionišu”, zašto su loše, zašto su na pragu krize, zašto nam to govori da je, štatiznam, prijelazni rok loše urađen ili prosto da trener nema kvalitet. Digne se i kuka i motika na društvenim mrežama; navijači, da izvinite, pizde – ovome nije mjesto u timu, trener, naravno, nema pojma, a svi zajedno – to im je omiljena fraza – nisu bili borbeni. Nemaju damara, nemaju želje, vuku se k’o kenje, ne znaju šta znači nositi taj sveti dres… Provuku se tu i tamo i koja muda, kao organ koji pod obavezno nedostaje modernim fudbalerima ali samo kad izgube utakmicu, a oni radikalniji bi naravno ponekog i objesili za isti, kidali bi glave, i da, to je svima uvijek drago, rastjerali bi sve i doveli nove.

Tako je ove sezone Manchester City, koji je u 42 utakmice izgubio njih pet od čega jednu na penale, eto ipak lošiji nego lani – lani kad su osvojili sve što se moglo osvojiti – i nešto mu fali. To što igra u najjačoj ligi na planeti, dakle i protiv najjačih protivnika na planeti, od kojih se poneki nešto i pita, kao štajaznam, neki Liverpool ili Arsenal, nema pretjerano veze, jer, eto, to nam nekako nije to. Bayern je u najvećoj bundesligaškoj krizi u zadnjih desetak godina a ispustio je 18 bodova, Barcelonu ne smijemo ni spomenuti sa njihova sva tri poraza, a ako Juventusovo drugo mjesto nije za otkaz Allegriju, onda ne znam šta je.