Prije nekoliko godina, dakle, u cvijetu starosti, ugledni se skijaški trener Ante Kostelić Gips konačno počeo spremati za odlazak u penziju, a matični sportski savez nešto ga je bio nasekirao, pa je srditi doajen novinaru postavio gorko retoričko pitanje: „Da l’ tebi nije neugodno kad čuješ da ću ja imat penziju od dvije i pol hiljade kuna?”.
Popularni Gips tu je opasku izgovorio u 83. proljeću života, dakle, više od sedamnaest godina nakon roka u kojemu svi građani Republike Hrvatske po sili zakona moraju otići u starosnu mirovinu, tražeći sažaljenje od nas koji ne možemo računati na taj privilegij. Još važnije, besramno je lagao, jer je dobro znao da će mu penzija biti višestruko veća.
Kukajući zbog (izmišljenog) siromaštva s kojim će se uskoro morati suočiti, Kostelić senior htio je posramiti cjelokupnu nezahvalnu javnost koja je, eto, ravnodušna prema svemu što je on učinio za državu i narod. Njegovu tužnu priču usporedio sam tada sa slučajem jedne kolegice koja je prije navršene šezdesete godina morala otići u invalidsku mirovinu. Do toga dana ona je uspjela proizvesti više od 130 bibliografskih jedinica (kazališnih i radijskih drama, proznih knjiga za djecu i odrasle, zbirki poezije, slikovnica, scenarija…).
Da se ne radi samo o marljivoj, nego i o vrlo darovitoj spisateljici, svjedoči odulji spisak prestižnih nagrada koje je u karijeri osvojila, ali i činjenica da je čak pet njezinih naslova uvršteno u školsku lektiru. Za desetljeća crnčenja za pisaćim stolom nju je velikodušna država nagradila mirovinom od 1190 kuna (što bi danas bilo cirka 158 eura).
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
