Fudbal ponedjeljkom: U ovo doba ne igra se za Oskara, ali …

Koliko puno fudbala je zapravo previše fudbala? Naravno da je odgovor subjektivan, ali u principu se poklapa s odgovorom na još jedno slično pitanje. Ako se dobro osjećate i ništa vas ne boli, ne osjećate nelagodu, oticanje, iritaciju ili bol, možete to raditi koliko god želite.

U (subjektivnom, naravno) slučaju forme koju je od prošle sedmice predložio, čuj mene nametnuo, Uroš postoje tri očita problema. Prvi je, dakako, gdje napraviti jasnu granicu onoga što treba spomenuti. Recimo, prošli vikend u ligama petice se završio u ponedjeljak, u utorak, srijedu i četvrtak su se igrale utakmice engleske Premier lige i kupova u Italiji, Njemačkoj i Španiji, igrala se i jedna zaostala utakmica u Francuskoj, da bi u petak u tim zemljama otvorili novo prvenstveno kolo. Koje naravno još nije završeno, jer kada mi ovo objavimo, u Španiji i Italiji tek trebaju na teren u još tri, odnosno silom prilika četiri utakmice. I onda u utorak slijede evrokupovi. Možda da mi ovo pretvorimo u dnevnik?

Drugi problem je još očitiji. I ako napravite jasnu granicu, kako pobogu sve ono što je bilo zanimljivo utrpati u jedan jedini tekst? To vam je ono kao kad planiramo sedmični podcast završiti za 45 minuta i u njega uključiti tri najzanimljivije teme, a onda se uhvatimo kako nakon pola sata još nismo počeli zatvarati ni onu prvu. Šta ostaviti sa strane?

I naravno treći je – ponavljanje.

A ponavlja nam se Girona

Jer, hajde da započnemo putešestviju u Španiji recimo, kako opet ne pričati o Gironi? Mjesec dana drvimo o tome kako su zabavni, kako Michel igra atraktivan i napadački fudbal, ali i kako su imali lakši raspored i, onako između redova, provlači se teza da će zapeti i usporiti jednom kad postane teže. A može li za Gironu teže od Barcelone u gostima? Ne može. Pisali smo već o tome koliko je taj grad i taj klub u sjeni velikog komšije, i prema svemu bi upravo gostovanje kod Barcelone trebalo biti početak kraja. Samo što – nije. Oni su u ovu utakmicu ušli bez ikakvog kompleksa i sa ogromnim samopouzdanjem, koje je dobivalo na vrijednosti kako je vrijeme odmicalo. Štaviše, Girona je ove nedjelje djelovala možda i najzrelije ove sezone. Michel nije imao problem da se prilagodi potrebama utakmice, da se i brani s petoricom, da napada kroz kontre, da protvnika gađa tamo gdje je najranjiviji. I Barcelona jeste stvarala šanse, igrala bolje, imala odlične periode, ali je – doduše, na to je morao utjecati i rezultat – na kraju ostao utisak da je Girona bila u kontroli većim dijelom utakmice. Real je kiksao kod Betisa – Marca je na naslovnici poručila kako ni Jude ne može sve sam – i tabela nakon 16 kola, a to je za tri manje od punog kruga utakmica, izgleda nevjerovatno. Girona je na samom vrhu, plus dva u odnosu na Real, plus sedam u odnosu na prvaka Barcu, samo jedan upisan poraz. I osigurano još mnogo prostora na ovom mjestu do kraja sezone.

****