Ima život te svoje okrutne pošalice kao posljedicu toga što ne znamo što ide iza ugla. Pa možda čovjek baš pojede nejestivu splačinu koja mu ispadne i posljednje jelo jer ga, šta znam, pokupi automobil na zebri netom iza toga. Svi bi željeli spokoj i ispunjenost pred katastrofu, ali realnost je neumoljiva.
Pa sam tako i ja, potkraj one veljače 2020. i pandemije koja je zaustavila svijet, blaženo još uvijek nesvjestan onog što slijedi i s vijestima o prvim oboljelima koji su u Zagreb stigli baš s nogometne utakmice u Milanu sjedio na ugodnom zimskom suncu podno trošnog limenog krova malene tribine stadiona u novozagrebačkom kvartu Sigetu.
Moja posljednja utakmica pred potop nije bila trijumfalna Hajdukova utakmica ili neki velebni europski klasik. Posljednji susret gdje su igrači pred mojim očima uživo šutali loptu po travi bio je, ironije li, drugoligaški susret između Hrvatskog dragovoljca i Dinamove B momčadi.
Što je najgore, razlog je bio sasvim suvisao. Među Dinamovim “bekavcima” tog je popodneva zaigrao bio je i Robbie Burton, senzacionalna pridošlica iz Arsenalovih juniora koji je u slavnom londonskom klubu nosio i kapetansku traku u toj uzrasnoj kategoriji. Njegov “prebjeg” iz Arsenala u Dinamo bio je vruća medijska priča s naslovnica, a Dinamo je odlučio kako će tinejdžer period adaptacije na život u Zagrebu proći u opuštenijem okruženju druge momčadi.
Robbie je na kraju iz Zagreba ipak otišao bez pozdrava – eno ga, gotovo punih dana nema klub nakon što je raskinuo ugovor s irskim Sligo Rovers – ali te se veljače činilo da Dinamo ne može promašiti naprosto jer ga je i tog dana s iste te neugledne, malene tribine u Novom Zagrebu gledao onaj koji je uspio.
Red ispod mene sjedio je dečko zvan Dani Olmo, kojeg i dalje u Novom Zagrebu – ma, u cijelom Zagrebu – i dalje zovu “naš Dani”.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
