Da se odmah na početku razumemo, iako može da zaliči, ovo nikako nije priča o tome da morate da budete srećni – ni za praznike niti ikada kada vam do sreće nije. Normalno je i očekivano da imamo teške i nenasmejive dane, kao što je očekivano da nam praznici budu stresni, a nekome i posebno teški i tužni. Ima na ovom portalu puno lepih i Velikih priča na temu zašto je imperativ sreće nezdrava i, možemo slobodno reći, nesrećna stvar. Takođe, imamo priču i podkast o tome kako je moguće, pa čak i verovatno da ne volimo praznike. Stoga, umesto da ponavljam te priče, ja bih ispričala jednu „s druge strane” – zašto ih i kako volimo, tačnije zašto volim(o) božićne filmove i sav taj novogodišnji kolorit. Čisto za slučaj da se neko eto i to pitao
Pošto inače nisam fan predvidljivih filmova sa, u psihološkom smislu, stereotipno oslikanim likovima, i sama sam sebi postavila pitanje iz naslova. Pitala sam se i kako to da me ovde ne nervira to što unapred znaš koja će i kakva priča da bude, ko će da bude nerealno dobar pozitivac, a ko negativac? Kako to da mi ne smeta što unapred znaš da će da se zaljube oni koji se inače ne slažu, onaj jedan što voli i onaj što prezire praznike? Kako ne umara izvesnost toga da će petnaestak minuta pred kraj da se pojavi prepreka njihovoj ljubavi u vidu otkrivene tajne (da on ili ona radi za suparničku stranu, da nije taj ili ta koja se izdaje da jeste i sl.) ili trenutnog (a po svemu neodgovarajućeg) partnera ili partnerke? Nije da mi sve to nije upalo u oči i malo pokvarilo utisak, ali moram da kažem da mi nije „srušilo Sneška”. Nekada mi je čak i prijalo, jer kada znaš šta će se desiti i kako će priča teći, kada imaš sigurnost „happy end-a”, možeš da isključiš um i samo uživaš u čaroliji. Upravo to isključivanje uma, ta „necelebralnost” božićnih filmova može biti i prva dobit od njih. Koliko često imamo priliku da ne mislimo i samo svedočimo i budemo prisutni u nečijem lepom „kitimo jelku, pečemo kolačiće” trenutku? S druge strane, mnogi vole božićne filmove i upravo zbog predvidljivosti. U ovom haotičnom, „ne znaš šta nosi dan, šta noć” životu, poznavanje priče i izvesnost srećnog kraja daje neki osećaj kontrole, mir, lakoću i preko potrebnu nadu. Možda nije realno, ali je lepo. Možda je sve to samo bajka, ali uz horor priče koje slušamo i živimo, doza bajke stvarno dođe kao terapija.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se