Dok pišem ovaj tekst, na više mesta u svetu bukte ratovi. Činjenica, to je skoro uvek tako, a koliko ćemo mi biti uznemireni tim ratovima izgleda da više zavisi od toga koliko su nam ta mesta geografski, kulturološki, identitetski „bliska“, no od toga koliko ljudi strada. Nakon Drugog svetskog rata na planeti je puno dece ostalo bez roditelja, te je bilo nužno da odrastaju u nekakvoj vrsti institucija, gde bi imali adekvatnu brigu u fizičkom smislu (hrana, temperatura i sl.), ali ne i adekvatnu emocionalnu podršku (malo negovatelja na veliki broj dece, nedovoljno fizičkog kontakta i sl.).
I ranije je bilo uočeno da ovakve okolnosti nepovoljno utiču na sveukupni razvoj dece (fenomen se inače zove hospitalizam), ali je nakon II svetskog rata to pitanje postalo posebno značajno. Sa druge strane imamo i teoretski kontekst u to doba, dominira biheviorizam u psihologiji i uverenje da se ljubav deteta prema majci razvija jer majka hrani dete. U drugom planu je i psihoanalitička koncepcija da se dete vezuje za majku jer majka zadovoljava oralne seksualne pulzije. A onda Hari Harlou eksperimentalno dokazuje očigledno – vezivanje je primarno, odnos je pre zadovoljenja potreba (bilo fiziološko/prehrambenih, bilo seksualnih).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se









